Bez podrške, svijet se zatvara.
Ne naglo, nego polako, kao vrata stare katedrale što škripe dok se zatvaraju pred tobom.
Zrak postaje težak, gust poput hladnog dima kroz koji ne možeš disati.
U toj samoći tamni zidovi rastu, pritišću ti rebra iznutra, a misli se skupljaju u jato crnih ptica koje kljucaju po rubovima tvojih rana.
Noć tada ima svoj miris, miris vlage koja se uvlači pod kožu, miris neprozračenih soba, miris vlastitog straha.
I svaka sjena izgleda kao da ima namjeru, kao da kroči prema tebi, lagano, tiho, sve dok ti se srce ne sabije u mali, tvrdi čvor.
Čak i hod postaje težak.
Stopala kao da su olovna, a svaki korak odzvanja prazninom, kao da hodaš po nekom napuštenom, hladnom svetištu unutar sebe.
U tim trenucima, bez ičijeg daha uz tvoj,
bez ičije ruke koja ti dotakne kičmu i podsjeti te da si živ,
bez pogleda koji te vrati iz ponora,
svijet se čini kao da nema boja.
Sve je sivo. Metalno. Kruto.
Kao da nosiš vlastitu kožu kao oklop koji te pritišće umjesto da te štiti.
Ali s podrškom…
Samo jedan dlan može preobraziti cijelu tamu.
Ruka što polako klizi niz tvoja ramena, prelazi preko vrata, spušta se niz kralježnicu, dovoljno nježno da topi led, dovoljno čvrsto da daje sigurnost.
Toplina dolazi polako, poput svijeće koja osvjetljava mračne kutove sobe.
Miris tuđeg tijela, kože, topline, pomiješan s tvojim, širi se između vas, mješavina slanog, mekog, intimnog, koja te vraća u sadašnji trenutak.
Dah se spaja, ritam srca se stapa, a svaka pokretna nota tijela postaje šapat: Tu sam. Tu sam s tobom.
Podrška je tada meso i krv, nije više samo metafora.
To je tijelo uz tvoje, pritisnuto dovoljno blizu da osjetiš vibraciju srca.
To je dlan na slabinama, dlan što te drži kad misliš da ćeš pasti.
To je dodir koji polako razlaže sve tvoje sumnje i strahove, poput toplog ulja na ledenoj koži, polako, nježno, neodrživo slatko.
Ljubav…
Ljubav je tihi arhitekt svega toga.
Gradi mostove preko strahova, ali zna biti i oluja koja udara o prozore tvoje duše.
Ponekad gruba, ponekad nježna, ponekad te šamara poput vjetra, ponekad klizi poput prsta preko tvoje ključne kosti, polako, istražujući svaki nagib kože, svaki titraj mesa.
Ljubav je tamna, duboka i neukroćena, ali uvijek tvoja.
Ona zna gdje te držati, gdje pustiti i kada zadržati dah zajedno s tobom.
Postoje trenuci koje svi poznajemo,
Kad sjediš sam, ramena spuštena, srce drhti, a svijet je tih i težak.
Kad ti se tijelo trese od umora, a duša vrišti za kontaktom, za toplinom, za dodirom koji vraća disanje.
Tada dolazi netko, nečiji dlan klizi preko tvoje kože, netko koji diše s tobom, čije tijelo šapće tvoje ime kroz tišinu i u tom trenutku svaka tvoja sjena straha nestaje.
Podrška je dodir, dah, miris, ritam, toplina.
To je ono što te diže kad misliš da više nemaš snage.
To je tijelo koje te nosi, ruka koja te podiže, pogled koji ti vraća vjeru.
To je ljubav što prolazi kroz tebe, kroz svaki dodir, svaki poljubac.
Kad netko stoji uz tebe, osjećaš da možeš sve.
Čak ono što ti je prije bilo preteško, nemoguće, nesavladivo.
Svijet dobiva obrise, boje se vraćaju, koža prodiše, a dah postaje pjesma.
Jer neki ljudi ne nose samo tvoj teret,
oni nose tebe.
I zahvaljujući njima, tama više nije prijetnja.
Tama postaje prostor u kojem možeš rasti, voljeti, disati i biti potpuno živ.
Matija Gerić
