U tišini zimske noći, gdje tama guta svjetlost poput zvijeri bez lica, ruža izranja iz snježnog groba, crvena rana na tijelu svijeta. Pahulje je prekrivaju velom nalik pogrebnom, ali ona i dalje drhti od života. Latice se stežu pod hladnoćom koja reže do srži, tražeći toplinu koja je nestala kao ukradena molitva. Snijeg je okrutno čist, ali ispod njega vrije vatra, gust i zemljan miris koji probija mraz i peče pluća poput tamjana zapaljenog pred onim što se ne može izgovoriti.
Zima nema milosti, snijeg je bezdušan, a opet, ruža se odupire. Ona ostaje ono što jest. Latice joj sjaje poput krvi na koju padaju pahulje. Svaka kap, svaki kristal, nosi prkos, otpornost, znak da ljubav traži snagu i kad je više nemaš. U tom sudaru ljepote i umiranja, ruža postaje više od cvijeta, znak koji se inati tami, posljednja iskra svjetlosti koja odbija predati se.
Vjetar zavija kroz granje, dubok i šupalj kao violončelo s puknutom žicom, režući tamu u komade. Ruža šuti, ali njezina tišina zvoni poput usamljenog srca u katedrali bez svijeća. Savijena stabljika drhti pod mrazom, nalik ruci što se hvata za ponor i odbija ispustiti rub.
Latice, posute injem, šušte u naletima vjetra koji ih šiba poput okrutnog ljubavnika, grize, ali i budi. Snijeg i vjetar njezini su mučitelji, ali i jedini zagrljaj, ljubav koja ranjava i istodobno daje smisao boli. U toj mješavini straha i čežnje ljubav dobiva svoju najdublju sjenu, onu koja te prisiljava da stojiš i kad ti svijet lomi koljena.
Njezin miris, gust i zemljan, pobuna je protiv tišine, sladak, ali oštar kao suza koja se smrzne prije dodira, ostavljajući trag ogrebotine na koži noći. Snijeg puca pod koracima nevidljivih sjenki, svijet se pretvara u krhko staklo, a ruža ostaje, crvena iskra usred ništavila. Svaka pahulja koja pada na latice šapuće otpornost, svaka kap što treperi podsjeća na ljubav koja ne prestaje, ni pred hladnoćom, ni pred boli. U toj upornoj crvenoj boji skriva se povijest svakog srca koje je odbilo nestati, svaki plamen koji je gorio dok se noć nadvijala, svaki dah što je probio mraz što ne prašta.
Kad mjesec probije oblake, srebrn i opak kao oštrica, vjetar podivlja, pahulje se kovitlaju poput razjareni duhova, a ruža otvara latice još jednom, posljednji, živi dah noći. Drhteći od hladnoće koja joj reže tijelo, ona ipak stoji. Crvena. Sama. Neukrotiva. Njena odlučnost, njezina postojanost, simbol su ljubavi koja traži snagu i kad je više nema.
Jer dok stoji tako, usred bijesnog vihora, ruža prerasta vlastitu krhkost, postaje zavjet od tišine i otpornosti. U njezinoj odlučnosti ima svetosti, u njezinoj tišini, života. Tama koja je obavija nosi tisuće neproživljenih sjećanja, ali ruža ih prima, jednu po jednu i pretvara u ritam koji kuca kroz noć i kad svijet zamre.
Svaki nalet vjetra, svaka pahulja, svaki drhtaj latica dokaz je koliko duboko život reže i koliko se čovjek može pružiti prema svjetlosti dok ga mrak vuče natrag. Ljubav, prava ljubav, ne štiti, ona zahtijeva, ostavlja ožiljke, probija se kroz snjegove i traži snagu i kad je više nemaš. Ruža stoji kao svjedočanstvo te ljubavi, ranjena, ali uspravna, umorna, ali neukroćena.
Možda će jutro donijeti njezinu smrt. Možda će svitanje raznijeti latice po bjelini kao rasute rubine. Ali to neće biti poraz. Njezina borba već je urezana u noć, u drhtaj što ostaje u srcu dugo nakon što se pogled okrene. Upravo zato što je izdržala kad nije morala, jer je stajala kad je bilo lakše pasti, ruža u snijegu postaje ono što nadilazi riječi, mala crvena istina, svjetlo što se ne predaje.
Na rubu oluje, između daha i tišine, između smrti i ljubavi, stoji ona, ruža, simbol otpora, simbol ljubavi, simbol života. Slomi nas jedino ono što smo voljeli, ali nas upravo ta bol uči kako ostati živi.
Matija Gerić
