Postoje zvijezde koje su ugasle prije nego što je svemir naučio riječ za bol.
Davno, u slijepoj dubini beskraja, njihovi su se plameni urušili u hladnu tamu, a ipak njihova svjetlost još putuje, neumorna, tvrdoglava.
Probijajući se kroz prazninu, stiže do nas kao otisak prsta na staklu koje smo odavno obrisali, trag nečega što je otišlo, a ipak nas još dotiče.
Tako su i ljubavi koje smo izgubili.
Ugašene, utihnule, stopljene s tišinom, ali i dalje prisutne u nama, trepere kao žar koji odbija priznati kraj.
Na vrhu planine, gdje se kamenje čini poput ostatka drevnog mora, dok noć guta posljednju ružičastu nit nad horizontom, sjedi netko tko čeka.
Ne povratak.
Ne spasenje.
Čeka samo znak, sitan, gotovo nemoguć, ali potreban.
Zrak je zagušljiv od mirisa, jasmin cijedi svoju slatku tjeskobu u tamu, divlja ruža ostavlja gorak rez na nepcu, a lavanda tinja tiho među pukotinama.
Vjetar prolazi kroz vrbe poput tuđeg zadnjeg izdaha.
U daljini odjekne zvono, udarac, pa praznina, pa drugi udarac.
Pod nogama, kamen hladan kao sam zaborav, u ruci, drugi kamen, gladak i topao od stiska.
Na koži, vlaga noći koja se spušta kao suza koja još nije našla način da padne.
U džepu, izlizana fotografija, rubovi mekani poput svile koju vrijeme pokušava prožvakati.
Na njoj osmijeh koji vjeruje u sutra.
A iznad glave, zvijezde rasipaju svoju drevnu prašinu, njihova svjetlost starija je od svakog našeg osjećaja.
Nebo je šire od pamćenja.
Toliko zvijezda, toliko ugašenih plamena koji još šalju svoje posljednje titraje, blistave poput praha na krilima noćnog leptira.
Neka svjetla blijede kao izdah.
Druga bodu kao igla kroz kožu.
I u tom titraju beskraja, u toj slatkoj težini na grudima, čovjek shvati da duša nije zarobljena u tijelu.
Ona pripada nečemu starijem, nečemu što ni smrt ne može do kraja utišati.
Srce kuca.
I dalje.
Vječnost nije trajanje, vječnost je ono što ostane kad sve nestane.
Prošlost je tako, uginula zvijezda.
Ali svjetlo još putuje, još nas dotiče, još nas oblikuje.
Oni koje smo voljeli, oni koji su nestali iz naših dana, nisu nestali iz noći.
Postali su dio tame koja nas okružuje, dio svjetlucanja koje vidimo kad zatvorimo oči.
Zaborav se trudi, uvijek trudi, grebe, briše, rastapa imena, ali duša pamti.
Duša nosi plamen koji se ne da ugasiti.
I tako, pod nebom ispisanim od drevne svjetlosti, netko sjedi i čeka.
Iscjeljuje se u tišini, u cvjetovima koji se otvaraju samo tami, u kamenu koji hladi pa grije pa opet hladi.
Možda signal nikada neće doći.
Ali zvijezde, one već govore.
Govore da ništa što je istinski gorjelo ne može potpuno nestati.
Planina diše.
Nebo treperi.
A čovjek, krhka tvorevina od krvi i sjećanja, podiže ruku da dotakne zrak, ne da uhvati svjetlost, nego da osjeti njezin prolaz, njezinu šutljivu vječnost, kako klizi dalje, prema mjestima gdje njegovo ime nikada neće biti izgovoreno.
Matija Gerić
