Poljubac nije dodir usana.
Poljubac je trenutak kada duša izleti iz svog skrovišta, gola, ranjena, i vrišti, evo me, uzmi me ili me uništi.
Tu je i nešto prljavo, neuljepšano, istina koju si skrivao, misao koju si gnječio pod noktima, gorčina želje koja te jede iznutra. Okus tog trenutka pali jezik, probada te, otkriva sve ono što se bojiš priznati.
Tada se vrijeme zgrči, zaustavi na pola otkucaja srca.
Dah pobjegne iz pluća kao da je u strahu da ostane unutra, grlo ti se stisne u čvor.
Svijet nestaje, kao da ga netko isključuje iz utičnice, ostaje samo tvoja krv, tvoj strah i bol.
U toj nepomičnoj tišini, u tišini koja proguta sve, čuješ puls kako lupa kao bubanj u grudima.
Osjetiš miris njezine kože, pomiješan s tvojim strahom, vruć, gušći od zraka.
Blizina ima okus, gorak, slan, opasan, tvoj i njezin u istoj sekundi.
I u tom trenu, dvije duše se prepoznaju.
Ne tijela.
Duše.
Postoje tri poljupca koja čovjek nikad ne zaboravi.
Prvi je poljubac, priznanje.
Dolazi nakon mjeseci ili godina šutnje, kada riječi više ne mogu nositi težinu, kada srce više ne može prevariti samo sebe.
Kad se usne spoje, izleti sve što si godinama gutao, volim te, bojim se, ne mogu bez tebe.
U tome dodiru ima pepela, meda, gorčine skrivanja i slatkoće nade.
Čuješ šum vlastite krvi kako ti grmi u žilama, tijelo drhti od olakšanja i panike.
Duša se nagne naprijed, kao zatočenik koji je prvi put vidio nebo, i šapne drugoj duši, napokon sam slobodna.
Drugi je poljubac, opraštanje.
Osjetiš ga u zraku, u drhtaju prstiju, u tišini koja se penje uz kralježnicu i razbija te iznutra.
Znaš da je posljednji.
Uzimaš ga polako, gladno, kao da možeš progutati cijelu osobu i zadržati je u sebi.
Okus nosi težinu, malo metala, malo soli, kao suza koja još nije pala, ali već razdire grlo.
U uhu ti zvoni njezin dah, kratak, lomljiv, pun boli koju nitko ne izgovara.
Ima okus rastanka, ali i vječnosti.
Jer kad se usne odvoje, dio tebe ostaje na njezinim.
Ona nosi taj komad kamo god ode, ožiljak koji svijetli samo pod mjesečinom i gori u prsima.
Treći je poljubac, izdaja.
Najprljaviji.
Najteži.
Najčišći u svojoj bolnoj iskrenosti.
Daješ ga dok već znaš da odlaziš, ili da ona odlazi.
Sladak je, ali otrovan, grize te iznutra.
Jezik traži njezin, a unutra grmi rat, ostani… idi… još jedan trenutak… a onda… ne smiješ… ali želiš…
Osjetiš hladnoću, gorčinu, sumnju, požudu i kajanje istovremeno.
Taj poljubac pali te iznutra, kao da se svaki komadić tvoje duše rasprsnuo.
Ne pamtiš usne, pamtiš trenutak u kojem si izdao sebe.
A najgore je što ona to nikad neće znati.
Samo će osjetiti da nešto nedostaje, praznina u dodiru, trag u okusu.
Poljubac nosi sve što riječi ne mogu.
Miris kože iz djetinjstva, strah koji nikad nisi priznao, okus suza koje tek čekaju da padnu.
Zvuk tvog krhkog daha lomi te iznutra.
Nosi sve godine koje ćete živjeti ili koje nikad nećete.
Nosi djelić duše koji više ne pripada tebi.
Ostaje zarobljen u tuđim ustima, kao otisak u vlažnoj zemlji, nezaboravan, krvav, stvaran.
Kad te netko stvarno poljubi, ne površno, ne iz navike, ne iz dosade, nego onako kako se ljubi samo jednom, tada više nisi svoj.
Netko nosi tvoj komadić.
A ti nosiš njegov, miris, trag topline, misao, drhtaj, bol.
I zato se najviše bojimo pravog poljupca.
To je trenutak u kojem prestajemo lagati.
Duše skidaju maske, gledaju se ravno u oči i kažu, evo me. Sirov. Prljav. Slomljen. Živ.
Ako te u tom trenutku ne uzme, ubit će te.
Ako te uzme, nikada više nećeš biti isti.
Poljubac je najintimniji dio duše.
Usne su samo vrata.
A iza njih, sve je golo.
Sve miriše na istinu.
Jer jedina stvar opasnija od poljupca je život bez njega.
Matija Gerić
