Bila su to vremena kad se krv plemena miješala sa smolom drveća, a ratnici su znali da mač služi obrani, ne pohlepi. Oni nisu živjeli pokraj šume, bili su njezin dio. Svako drvo bio je hram, svaki kamen oltar, a svaki ratnik koji je nosio željezo u ruci pamtio je da mu je majka Zemlja dala i željezo i život.
Vidar je pripadao toj lozi. Ime mu je nosilo tihu moć i znanje starih korijena. Zato, kad je vidio ranjenog vuka, nije ga vidio kao trofej, već kao odraz vlastite krhkosti i svetosti života. Bio je to zavjet iznad zavjeta, sveti čin iscjeljenja, obred zahvalnosti Prirodi.
U davna vremena, kada su ljudi još znali jezik drveća i dijelili dah sa šumom, mladi ratnik trčao je kroz hrastovu šumu. Nije bježao. U naručju je nosio ranjenog vuka, a svaki njegov korak govorio je, život je svet, pa makar i u obliku zvijeri koja krvari. Srebrna mjesečina obasjavala je put poput urezanog traga na hrastovoj kori.
Šuma je disala oko njega, ne mrakom, već snagom starijom od kamena. Zrak je mirisao na vlažnu koru i trulo lišće, na slatku raspadnutost koja hrani novo nicanje. Ovdje su se svjetovi dodirivali. Ovdje je zemlja pamtila sve što je ikada bilo voljeno.
Vidar je kročio kroz paprat, osjećajući težinu ranjene zvijeri. Koraci su mu pucketali po suhim granama, a dah mu se miješao s maglom koja je izranjala iz tla poput duše šume. Nije lovio da ubije, nego da iscijeli, jer pravi ratnik zna, svaki život nit je u tkanju svijeta. Krv mu se miješala s mjesečinom, a u blještavom srebrnom sjaju osjetio je prisutnost, ne običnu, već prepoznavanje nečega davno zaboravljenog, nečega što drhti u svakom atomu i nosi svetost vječnosti.
Tada ju je ugledao.
Elara je klečala kraj izvora pod punim mjesecom. Nije pila, davala je vodu starom hrastu, šapćući mu riječi starije od svih ljudskih jezika. Samo pun mjesec daje snagu tim riječima, one svjetlucaju, titraju kroz zrak, a drveće ih prima kao svetinju. Svaka riječ bila je drhtaj, svaki šapat dar svemira.
Mirisala je na borovinu i divlji pelin, na onu gorku, zelenu snagu koja struji kroz žile zemlje. Stablo se poklonilo. Grane su joj se priklonile kao da priznaju ono što jest, ne kraljicu, već sestru, dio istog tkiva postojanja. Njene oči bile su boje ugljena, tamne, duboke, pune tajni što ih zemlja čuva u svojim najdubljim slojevima. Kosa joj je padala poput zlatnog klasja što ga vjetar povija, a glas, kad bi progovorila vjetru, bio je šapat koji nose borove iglice kad šuma sanja, šapat svetog vremena, titraj duše koja drhti i pjeva.
Njihovi su se pogledi sreli.
Vrijeme je zastalo. Vidar je spustio koplje, ne iz straha, nego iz razumijevanja. Ona se nije pomaknula, ali cijelo njezino biće pjevalo je tihu pjesmu prepoznavanja. To nije bio strah ni izazov, bilo je to sjećanje. Kao kad rijeka sretne more i prisjeti se da su jedno bili prije vremena, prije imena.
Šuma je zamukla. Čak su i vukovi prestali disati. Vjetar se utišao među granama, kao da cijela priroda drhti u iščekivanju susreta dviju duša kroz vječnost.
Priroda je svjedočila rođenju nečeg svetog.
Njihova ljubav nije započela. Ona je već bila tu, utkana u svijet prije njih. Samo su je morali prepoznati. Kada su je prepoznali, njihova su srca počela kucati istim ritmom, ne zato što su to htjeli, već zato što su oduvijek bili dio istog daha.
Ljubav im je rasla poput hrastova korijenja, polako, nevidljivo, dovoljno snažno da prodre kroz kamen i preobrazi zemlju. Bila je utkana u sve što ih je okruživalo, u miris smole što se lijepila za njihove prste dok su dodirivali isto drvo, u hladnoću jutarnje rose, u toplinu sunca dok su sjedili u tišini koja nije bila šutnja, već razgovor duša. Svaki dah bio je svet, svaki dodir obred, drhtaj svijeta u malom.
Vidar joj je donio krzno sivog vuka. Nije bio trofej, bio je zavjet. Darovan ne iz posjeda, već iz priznanja: Vidim tvoju dušu i počašćen sam što smijem stajati pored nje.
Elara je uzela krzno i položila ga preko njegovih ramena s takvom nježnošću da su mu suze navrle. Ovdje je bila žena koja ga vidi cijelog i snagu i krhkost i voli oboje. Njegovi prsti dotaknuše dlaku poput hladnog svilenog plamena, a u tom dodiru bilo je sve: poštovanje, divljenje, predaja, sveti čin priznavanja, vibracija ljubavi koja drhti kroz njih.
Ona mu je u kosu plela rune od hrastova lišća. Svaki list bio je priča, svaki čvor obećanje koje se ne daje olako. Njeni nokti blago su grebali njegovo tjeme, a on je zatvorio oči i prepustio se rijetkom trenutku kada ratnik može biti ranjiv. Miris njezine kože, zemlja poslije kiše, med i paprat ispunili su mu svijest, a u tom mirisu prepoznao je dom, ne kuću, već mjesto gdje duša počiva.
Šaptala mu je tajne drveća: kako hrast pamti oluje i nikada ne zaboravlja, kako bor čuva zimsku tišinu poput svetinje, kako se korijenje pod zemljom rukuje i nikada nije samo, baš kao što ni oni više neće biti sami.
Tada, tiše, podijelila je svoju tajnu: Kao djevojčica izgubila sam majku u velikoj oluji, ali hrastovi su me sakrili i naučili da je život krug, ne kraj.
To su bili njihovi zavjeti, zapisani u jeziku starijem od svih ljudskih riječi, jeziku tijela, zemlje i vremena. Svaka rečenica drhtala je ljubavlju, a samo pod mjesečinom dobivala svoj pun sjaj, svoju moć, svoju svetost.
Sjedili su kraj vatre koja je pucketala i siktala, bacajući iskre prema nebu. Ali nisu gledali plamen. Gledali su zvijezde, kostur noći, kosti svjetlosti i dijelili šutnju glasniju od svake pjesme, jer nosila je sve što se ne može izreći. Dim se dizao između njih, mirisao na bor i smolu i u tom dimu njihovi su se duhovi ispreplitali.
Kada se Vidar spremao u bitku, nije se bojao za sebe. A opet, u dubini srca, osjetio je tihi strah, ako se ne vratim, tko će čuvati ono što smo zajedno stvorili? Tko će paziti na šumsku pjesmu, na vukove i na svjetlost koja nas povezuje?
Ona je to osjetila bez riječi. Donijela mu je njegov mač, oštar kao kamen koji je jednom pronašla kraj rijeke. Taj čin nosio je svu težinu zavjeta: Puštam te, ne zato što te ne volim, već zato što te volim dovoljno da poštujem tvoj put.
Čelik je bio hladan, ali njezin dodir učinio ga je svetim. Položila je dlan na njegova prsa, osjetila kako mu srce udara, brzo, živo, vjerno i šapnula mu nešto što samo on zna. To povjerenje učinilo ga je jačim od svakog oklopa. Čovjek koji nosi ljubav u srcu nosi cijeli svijet.
On je nije posjedovao. Nikada.
Njihova povezanost živjela je u priznavanju: Ti si slobodna, ti si cijela, ti si sveta, a ja sam počašćen što dijelim tvoj put.
Kad bi ga ranili, krv bi potekla, ali ona bi dolazila. Položila bi ruke na ranu i počela pjevati. Njezin glas nije bio melodija, bio je zemlja, kiša, korijenje. Šuma koja se budi. Rijeka koja se vraća izvoru. Vuk koji zavija pod punim mjesecom. Dlanovi su joj bili topli, mirisali na tamjan i lovor i u tom dodiru živjela je cijela povijest svijeta.
Ostani, šaptala bi. Ostani sa mnom.
Kad je otvorio oči, ugledao je nju i u njezinom pogledu vidio sve. Svako drvo koje su prošli, svaku zvijezdu koju su dijelili, svaki šapat vjetra koji ih je spajao. I to mu je dalo volju, ne da živi, nego da ostane.
Ljubav nije bila ono što su imali. Ljubav je bila ono što jesu.
Svaki njihov dodir pod mjesečinom bio je ritual, svaki pogled obred, svaka tišina sveta pjesma. Oni su postali srce šume. Ljubav im je bila svijet. Koža im se dodirivala, topla i živa, a u tom dodiru strujala je ista sila što teče kroz stablo, kroz kamen, kroz vodu.
Vidar je ostario. Ne od rana, već od života koji je živio potpuno, bez žaljenja. Ležao je pod svetim hrastom, onim istim gdje su se prvi put sreli i osjećao kako se krug zatvara. Lišće je padalo poput zlatnih suza neba, šuštalo oko njih kao da šapuće: Stigao si.
Zrak je mirisao na jesen, na jabuke što padaju, na vlagu koja se skuplja, na zemlju koja se priprema za san.
Ali ne za smrt. Samo preobrazbu.
Elara je držala njegovu ruku. Još uvijek snažna, jer njezinu snagu hranila je sama zemlja i ljubav koja je postala dio njezinih kostiju. Nije plakala. Šaptala je samo: Sjećam se.
Zastala je, stežući mu ruku: Sjećam se svakog daha koji smo dijelili.
Njezin dah milovao mu je lice, topao i miran, noseći sve godine njihova zajedničkog hoda.
On se nasmiješio. Usne su mu se jedva pomaknule, ali ona je vidjela.
I ja, promrmljao je: I ja se sjećam svega.
Zatvorila mu je oči s nježnošću što je činila vrijeme sporim i teškim poput tekuće svjetlosti. Dlan joj je počivao na njegovoj ruci i iz njegovih prstiju počeli su nicati cvjetovi divljeg bosiljka, sitni, snježno bijeli, obavijeni nevidljivim sjajem, s mirisom što se uvijao kroz zrak poput neuhvatljivog šapata.
Zrak je zadrhtao, a sunčeva svjetlost prosijavala se je kroz lišće kao tekuće zlato, stvarajući sjene koje su plesale po njegovoj koži i po okolnoj zemlji. Zemlja ga je primila natrag, topla i meka, poput majke što grli sina, dok su cvjetovi, lebdeći između stvarnog i nestvarnog, šaptali svoje tajne. Mali čudesni otisci života što su se pojavljivali i nestajali u izmaglici, čineći trenutak vječnim.
Elara je znala, on nije otišao. Samo je promijenio oblik.
Nije umrla od tuge. Tugovala je duboko i tiho, ali to nije bila tuga koja ubija, već ona koja svjedoči. Svaki dan sjedila bi pod hrastom, osjećajući njegovu prisutnost u svakom dahu vjetra, u svakom šuškanju lista.
Mirisala je na šumu, govorila jezikom vjetra.
Kad je jednog dana i ona legla, zatvorila je oči s blagim, mirnim osmijehom. Izvor kraj kojeg su se prvi put sreli počeo je teći toplije, nježno, kao da ga je sama ljubav obasjala. Voda je poprimila boju jantara, sjaj koji je čuvao njihove uspomene i svaki dah prošlih trenutaka. I svaki put kad bi vjetar prošao kroz grane iznad izvora, šapat bi se razlio zrakom: Sjećam se
Njihova ljubav vratila se zemlji. I tako, u krvi i mjesečini, u šutnji i pjevanju, u životu i smrti, ostala je samo ljubav. Vječna, jer je bila istinita. Istinita, jer je bila dio svega.
Poput ruže koja raste iz kamena, kao rijeka što teče kroz šumu i vjetra koji nikada ne prestaje.
Dva srca kucaju u zagrljaju hrasta, šuma šuti, a vječnost pamti svaki njihov dah.
Matija Gerić
