Postoji trenutak koji dolazi tek kada život utihne. Kada nestanu koraci koje si volio i glasovi koji su ti bili dom. To je trenutak u kojem shvatiš da smrt nije kraj, nego vrata i da oni koje si izgubio nisu nestali, već čekaju, samo s druge strane.
To je trenutak u kojem te nebo tiho poziva k sebi.
Ne visoko i nedohvatno, nego ono koje se rađa iznutra. Nebo koje nastaje kad bol prestane, a ljubav za koju si mislio da je umrla ponovno prodiše pred tobom.
Sve je počelo tišinom. Ali to nije bila prazna tišina, bila je gusta, živa, kao da svaka zraka svjetla pamti. Kao da cijeli svemir šuti samo zato da bi mogao izgovoriti: Evo, stigli su.
U toj tišini mogao si čuti šapat lišća, daleki zov ptica i tih, blagi šum vjetra koji je nosio miris mokre zemlje i poljskog cvijeća.
Pred očima se širila livada, protkana zlatom, kao prvi dah novorođenčeta. Zrak je nosio okus davno zaboravljenih jutara, miris svježe trave, topline sunca na koži i davno izgubljenog djetinjstva. Na mjestu gdje je nekad stajala smrt, procvjetala je prisutnost, krhka, a opet beskrajna.
Prvo je potrčalo dijete. Njegovi su koraci bili lagani, ali svaki je lomio vječnost. Haljinica joj je lepršala, a smijeh se rasuo poput mira nakon oluje, miješajući se sa cvrčcima i šaptom vjetra. Pred njom, majka. Ona ista koja je jednom usnula u tišini. Spustila se na koljena, raširenih ruku. Kad su se dotaknuli, njezini su prsti podrhtavali nad djetetovim obrazom, kao da se boji da će sve nestati ako ga stisne prejako. U tom zagrljaju nije bilo vremena. Samo ljubav, tiha, nabujala, bez riječi, a jača od svake molitve.
I u toj tišini, mogao si čuti otkucaje srca, lagano disanje i šum njihovih koraka po travi, spojeno s mirisom toplih ruku i kože, dok sunčeve zrake igraju po njihovim licima.
Muškarci su plakali bez stida. Žene su se smijale kroz suze koje su prvi put bile lake. Starci su ponovo postajali djeca. Među stablima svjetla svatko je pronalazio onoga koga je izgubio. Grobovi su nestajali kao loš san. Tlo je disalo, nebo se spuštalo i sve se stapalo u jedno veliko, konačno. Čak su i vjetrovi šutjeli, kao da znaju da više ništa ne treba nositi. Zvukovi prošlih života lagano su odzvanjali u zraku, poput šapata poznatih melodija.
Nebo nije bilo mjesto. Nebo je bio povratak. Točka u kojoj sve što si volio više nikada ne odlazi. Prva sekunda vječnosti, ne beskrajna, nego puna, topla, kao dlan koji prelazi preko tvoga lica i šapće: Nisam te zaboravio.
Duše su se prepoznavale bez glasa, kao kapljice vode koje se spoje na staklu. Svaka je bila nota u melodiji koja je oduvijek postojala. Jedna je žena stajala tiho, gledajući prema horizontu svjetla. Kad se okrenula, ugledala je muža kako joj ide u susret, istog, s onim osmijehom koji joj je ostao u prsima kao rana koja nikad nije zacijelila. Kad su se zagrlili, svemir je zastao, kao da i on želi biti svjedok. I u tom zagrljaju mogao si osjetiti miris njegove kože, toplinu njegovih ruku i tihi zvuk njihovog disanja u savršenom skladu.
Tada sve shvaćamo. To nije nagrada, ni kraj, ni plaća za bol. To je povratak u izvornu cjelinu, u onaj prvi trenutak kad je Bog udahnuo ljubav i rekao: Ovo si ti.
Nebo nije visina. Nebo je prepoznavanje. To je mjesto gdje se sve izgubljeno ponovno pronađe i gdje ništa više ne može nestati.
I u tom trenutku, kad se svjetlost sklopila oko njih poput ruku sklopljenih u molitvi, sve je postalo jasno:
Smrt nikada nije imala posljednju riječ.
Ona je bila samo tišina prije glasa koji kaže,
Dobrodošao kući.
Matija Gerić
Ostaje nada…Moja je hosana kovana u užarenoj peći sumnje🫣