Ljubav bez dodira je struna koja titra u praznini, a nikad nije dotaknuta. Ona se ne vidi, ne hvata, već se naslućuje u titravom međuprostoru gdje riječi isparavaju poput dima, a svijet miriše na kišu koja tek skuplja snagu da padne.
Dvoje bez dodira. On tamo, ona ovdje, a prostor između njih šumi kao prazna katedrala ispunjena neizgovorenim molitvama. Svaki njegov uzdah klizi niz njezinu kožu poput daha vjetra. Svaki njezin pokret ostavlja trag u zraku koji on udiše. Nije potrebna ruka, samo hod koji pjeva kao svilena haljina, glas koji ima okus meda, prisutnost koja gori bez plamena, ali osvjetljava sve.
To je voljeti jeku umjesto glasa. Voljeti miris nakon što tijelo nestane. Voljeti tišinu koja šapuće ime kao molitvu u sumrak.
Dvije note koje zajedno stvaraju akord, a nikada se ne spoje. Svjetlost što pleše po vodi. Mostovi koji ne spajaju obale, već priznaju njihovu čežnju.
A ipak, u toj napetoj tišini, ponekad se pojavi misao, što ako se dodirnu? Bi li svijet zadrhtao i rasuo se u prah svjetlosti? Bi li ljubav, što diše samo zrakom, izgorjela čim bi osjetila kožu? Ta slutnja boli i mami istodobno, kao plamen koji zna da će sagorjeti, ali ipak sja, jer sjati znači postojati.
Sve postaje osjetljivo, koža izložena hladnoći koja grije, srce što kuca u ritmu tuđeg daha.
Ovo nije ljubav kako je drugi zamišljaju. Ovo je strujanje kroz istu tamu, hod po rubu osjećaja, gdje se tijela približe toliko da se u zraku zaiskri, ali ne dolazi do dodira. Gdje se diše isto, gleda zatvorenih očiju, postoji u mirisu koji ostaje na jastuku i u tragu što lebdi nakon što se vrata zatvore.
Nema straha. Srce je naučilo voljeti na daljinu, u dahu koji miriše na njega, u treptaju koji zvuči kao ona, u pogledu koji razotkriva sve, a ne dotiče ništa. Rane su postale tihe melodije utkane u rubove postojanja, ne kao ožiljci, već kao svjetlost što ostaje nakon plamena.
Zaroniti duboko, bez dodira vode, ali svaki pokret ostavlja valove. Proći kao zvuk kroz noć, a tek kad postanemo prozirni, shvatiti da smo bili sve.
Ljubav bez dodira nema oblik, ali ima težinu mirisa koji ostaje na prstima, zvuk koji odzvanja u šutnji, osjećaj koji gori kao svijeća iza zatvorenih očiju, gori, a ne sagorijeva. Postoji, a ne traži dokaz. Jest, a ne pita zašto.
Jer ona, ta ljubav bez dodira, ne traži dodir da bi bila stvarna. Ona živi u onome što titra između daha i šutnje, između svjetla i sjene. U onome što ne možeš zadržati, a znaš da je tvoje.
Ona je dah koji spaja i tišina koja ostaje.
Ljubav bez dodira.
Matija Gerić
