Teško je kada bol postane jedini prozor kroz koji gledamo.
Kada se jutro budi, a mi ostajemo zarobljeni u istom krugu misli, dok vani svijet šapće jezikom koji smo zaboravili razumjeti.
Zidovi postaju koža, soba postaje tijelo, a mi, puls što kuca sve sporije.
Izaći vani znači otvoriti se onome što ne pita za dopuštenje.
Svijet živi, diše, krvari svojim ritmom. Koraci se stapaju u tihu simfoniju, svaki korak je otkucaj, svako lice priča što se piše dok prolazi.
Starica na klupi hrani golubove. Njezine ruke mrve kruh polako, kao da odmjerava vrijeme u mrvicama, kao da svaka mrvica nosi težinu godina. Prsti joj drhte. Golubovi grabe gladnim kljunovima. Vrapci čekaju sa strane, strpljivi kao sjene.
Ništa ne govori, a sve govori.
Drvo kraj ceste gura korijenje kroz asfalt, tiha pobuna protiv tvrdoće, sporo nasilje života što se ne predaje. Nitko nije svjedočio tom rađanju, milimetar po milimetar, pukotina po pukotina. Njegov hlad pada na pločnik kao dlan što se pruža, a mi prolazimo ne primjećujući tu nježnost.
Dijete trči kroz taj hlad, smijeh mu izbija iz pluća kao ptica, tako čist, tako lagan da čovjek osjeća kako mu se nešto u grudima steže. Spotakne se. Zemlja ga primi. Ustane. Trči dalje, koljena ogrebena, osmijeh netaknut.
U tom pokretu živi istina koju smo zaboravili, da pad nije kraj, već dio plesa.
Nebo se mijenja dok ga gledamo, živo platno što se premaziva bez prestanka. Oblaci se rastapaju u oblike bez imena, obećanja što ne mogu biti ispunjena. Plava tone u sivu, siva krvari u boju breskve, breskva izgara u crvenu.
Sve to bez našeg odobrenja, bez naše molbe.
Svijet se odvija ravnodušan prema našim unutarnjim olujama, a u toj ravnodušnosti skriva se tajna nježnost, svijet ne traži da budemo drugačiji.
On nas prima kakvi jesmo, umorni kao staze, slomljeni kao ogledala, cijeli kao krunica što se moli sama sebi.
Muškarac sjedi u kafiću, kava mu se hladi u šalici poput sjećanja. Gleda kroz staklo kao kroz vodu, mutno, iskrivljeno, ali nekako iskrenije.
Možda se tako i mi gledamo iznutra, izlomljeni, ali stvarniji.
Žena plače na mobitelu, glas joj se lomi na slogove. Suze joj klize niz obraz kao biseri što padaju u prazninu tuđih razgovora, nevidljive, bezvrijedne za sve osim za nju.
Auto prolazi glasno, guta zvukove.
Pas lutalica čeka ispred dućana, rebra mu se vide kroz krzno. Pogled mu je težak od nečeg što liči na nadu, ali možda je to samo glad.
U njegovim očima živi isto pitanje koje nosimo i mi!
Hoće li netko stati?
Hoće li nas netko vidjeti?
Promatrati znači dopustiti da nas sve to dodirne kao kiša, ne kao lijek, već kao svjedočanstvo da nismo jedini.
Rijeka teče jer ne zna stati, njeno tijelo je kretanje, njeno ime je tok.
A mi tečemo jer nas život nosi, vuče, gura, lomi.
List pada s grane, vjetar ga hvata, igra se s njim, baca ga na tlo. On pada ponovo, tiši ovaj put.
Ruža se probija kroz pukotinu zida, krhka, tvrdoglava, lijepa upravo zbog nemoguće borbe.
Dijete uči hodati, svaki korak je riskiranje.
Sve je istovremeno, težina i lakoća, očaj i nada, smrt i rađanje.
Svijet ne poništava našu bol time što postoji. Ali širi prostor, otvara pluća, pušta da udahnemo nešto drugo osim vlastite truleži.
Vani vidimo da bol nije prokletstvo već tkanje, nit koja prolazi kroz sve živote, kroz sve stvari što dišu i one što su prestale disati.
I u tom prepoznavanju, u tom tihom povezivanju, nešto se pomiče ispod kože.
Ne iscjeljenje, nikad iscjeljenje.
Već pripadanje.
Osjećaj da smo dio nečeg što je veće od vlastitog kraja.
Život je težak. Možda uvijek i bude.
Ali vani, svijet diše.
Čuješ li?
On diše.
I dok diše, taj svijet što smo nekoć promatrali kroz bol, sada promatra nas, tiho, strpljivo, kao da nas uči ponovno gledati.
Matija Gerić
