Postoje svjetovi koji se ne vrte oko sunca. Oni imaju svoje zakone, svoje plime, svoje tišine. I kad se jednom nađeš u orbiti takvog svijeta, shvatiš da si svjedok čuda koje ne traži objašnjenje, nego prisutnost.
Svaka osoba s autizmom nosi svoj vlastiti svemir. Ne onaj koji se promatra teleskopom, nego onaj koji se osjeća kožom, srcem i tišinom. To su svemiri što dišu sporije, dublje, po zakonima koji ne vrijede nigdje drugdje. U njima razum nema moć, ondje vlada čista prisutnost, nepomućena logikom.
Vrijeme ovdje ne teče ravnomjerno. Ono se rasteže u trenucima koncentracije, poput gumice, i skuplja u trenucima preplavljenosti, poput leptirovih krila.
Brzina svjetlosti nije ograničenje. Ona je spora i pažljiva, dopuštajući svakoj nijansi zelene u listu da bude prepoznata i proslavljena.
I dok naš svijet juri, njihov pleše, po ritmu koji ne mjeri sekunde, nego osjećaje.
Udah i sve stane.
Izdah i svemir se otvori.
U tom svemiru ja sam mjesec.
Kružim oko planeta koji je neusporediv, poseban, neuhvatljiv u svojoj tišini.
Njegova površina nije od stijena, već od osjetilnih memorija.
Dodirom određene tkanine, na njoj nikne šuma, od određenog zvuka, površina se pretvori u mirno jezero.
Ponekad, na njegovoj površini bujaju oluje preplavljenosti, ne od vode, već od jakih podražaja.
Tada se zemlja trese, a nebo puca od svjetlosne vatre koju samo on vidi.
Ja tada šutim, kružim i svijetlim nježno, da mu pokažem da sam tu.
Za sobom ostavljam trag svjetlosti, tanku liniju između njegova i mog svijeta, svjetlosni most koji nikada ne puca.
Ponekad, dok kružim, vidim kako se njegov svemir zrcali u vodi, kao da se nebo prevrnulo i poželjelo biti zemlja.
U tom odrazu, svjetlost diše, a tama ima lice.
U noćima kad ne znam kako mu pomoći da preživi buru vanjskog svijeta, podsjećam se, moja uloga nije promijeniti ga.
Moja uloga je kružiti, vječno se vraćati, spajati njegov svemir sa svijetom koji ne razumije njegovu veličinu.
Svojim kruženjem odbijam meteorite očekivanja i pritisaka koji bi ga mogli probiti.
Čuvam njegovu orbitu, njegov mir, njegov dah.
U njegovom svemiru zvijezde šapuću.
Riječi su ovdje nepotrebne, dovoljan je pogled, drhtaj, treptaj svjetlosti.
Ovdje se svemir ne širi eksplozijom, već dubljim udisajem, tiho i beskrajno, poput ljubavi koja ne traži objašnjenje.
I sve diše. I sve čeka. I sve zna.
Ponekad se zatvori, okrene prema unutra, i sav taj svemir utihne.
Tada ga ne zovem. Samo kružim, strpljivo, s vjerom da će ponovno otvoriti svoja nebeska vrata.
Jer i kad me ne gleda, on zna da sam tu.
U njegovom svijetu, povjerenje nije riječ, ono je orbita.
U njegovom svemiru sve ima dušu: kamen, vjetar, kap kiše.
Tišina ovdje svijetli, nije praznina, nego nježno more fosfora.
Kad svjetlost svijeta utihne, ja ostajem njegov mjesec, tih, odan.
Jer on, taj planet jedinstvene svjetlosti, taj svemir koji diše drugačije, ne traži da ga razumijem. Samo da vjerujem u njegovu ljepotu.
A ja vjerujem.
Jer svaka njegova tišina ima svoj zvuk, svaka njegova tama ima svoje zvijezde, i svaka njegova osobitost svoj savršeni, sveti red.
I dok kružim, osjećam kako me njegova gravitacija ne vuče dolje, nego gore.
Prema onome što je čišće, istinskije, beskonačno nježnije.
I tako kružimo, svjetlost oko svjetlosti, tišina oko tišine.
U njegovom svemiru ljubav nije riječ.
Ljubav je biti u orbiti oko čuda.
Matija Gerić
