Ljubav je trn u mesu. Duboko zaboden, onaj koji ne možeš izvući a da ne prokrvariš do kostiju. Onaj koji ostaje, srasta s tobom, postaje tvoja rana i tvoja snaga, tvoj teret i tvoja potreba. Bez njega više ne znaš disati.
Ne dolazi na vrata. Ne kuca, ne pita. Probija se kroz pukotine, divlja i nepozvana, kao ruža što prkosi asfaltu, bezobrazna u svojoj ljepoti, nemilosrdna u svojoj istini.
Zaboravi sve što su ti rekli o nježnosti. Naučio sam da prave stvari bole. Ne zato što su pogrešne, nego zato što su stvarne. Jer kad voliš bez obrane, bez igara, bez te pametne distance koju svi preporučuju — ti zapravo skidaš kožu i stojiš pred nekim golog srca. Uplašen. Nesavršen. I to razara. Ta sirova blizina, ta nemoć pred tuđim pogledom.
Ruža ne cvjeta da bi bila lijepa na fotografiji. Cvjeta jer mora. Jer joj je to priroda, sudbina, prokletstvo i spas u istom dahu. A mi? Mi volimo jer ne možemo drugačije. Ne zato što je lako. Ne zato što nas ispunjava samo radošću.
Volimo jer nas čini živima. I jer nas ubija. U istom trenutku.
Trnje ostavlja tragove. Ne možeš držati ružu u naručju, a da ne znaš koliko košta. Ne možeš voljeti nekoga do dna duše, a da ne shvatiš da si postao ranjiv na načine koje nikada prije nisi poznavao. Svaka svađa je ubod. Svaki strah da će otići, trn dublje u srce. Svaka spoznaja da ovisi o tebi koliko i ti o njemu, to je panika i mir, zajedno, u istom dahu.
I pitaš se, zašto onda? Zašto ova bol?
Sjećam se starijeg čovjeka u cvjećarni. Stajao je dugo pred ružama, kao da u svakoj traži izgubljenu riječ, davno propušteni zagrljaj. Ruke su mu drhtale, ne od starosti, nego od nježnosti koja se ne pokazuje lako. Prodavačica ga je upitala, više iz navike nego iz znatiželje.
Za godišnjicu?
On se nasmiješio tihim, umornim osmijehom čovjeka koji je preživio sve oluje i tiho odgovorio.
Ne. Samo je imala težak dan.
Tada sam shvatio, za takvom se ljubavlju čezne. Za onom tihom, postojanom, koja ne traži povod ni dokaz. Za ljubavlju koja ne viče, nego ostaje. Koja zna gdje boli, ali dolazi svejedno. Ljubav koja ne sudi, ne mjeri, ne prestaje. Ona koja zna da ruža ima trnje i ipak je nosi kući.
Zato što miris. Zato što onaj trenutak kad te pogleda i vidi, ne masku koju pokazuješ svijetu, nego ono što skrivaš, vrijedi svih rana. Zato što onaj tren kad shvatiš da nekoga voliš više od svog mira, više od svoje sigurnosti, više od sebe, to je jedini pravi život koji imaš.
Svi ostali prolaze pored ruže. Komentiraju je. Dive joj se. Fotografiraju je. Ali samo oni koji zarone ruke znaju istinu. Da ljepota nije ono što gledaš. Ljepota je ono što te rani i što ostaje u tebi zauvijek.
I možda upravo zato ostajemo. Ne zato što ne boli. Već zato što smo odavno prestali vjerovati u sigurnost.
Znaš što je najluđe? Da poslije svega, nakon što te izda tijelo, nakon što te prevare prijatelji, nakon što shvatiš da je većina života krhka iluzija, postoji netko čije ruke još uvijek želiš držati.
Unatoč statistikama. Unatoč razvodima oko nas. Unatoč svakom razumnom argumentu. I to nije romantika. To je prkos.
Prkos propadanju. Prkos ciničnosti. Prkos glasu u glavi koji šapće da sve ionako jednom završava.
Ruža cvjeta tri tjedna i vene. A mi volimo kao da imamo vječnost.
I upravo u toj ludosti, u tom nespretnom, krvavom zagrljaju, krije se jedino što nas razlikuje od kamena.
Matija Gerić
