Postoje trenuci kada se vrijeme savije kao stari list, kada se sekunde rastegnu u vječnost, a jedan jedini osjećaj postane cijeli svemir.
Tada shvaćamo da beskraj nije mjesto negdje daleko, među zvijezdama, već onaj tihi prostor između udaha i izdaha, tamo gdje srce zaboravlja brojati otkucaje i samo diše.
Zrak tada miriše na početak, na topli dah blizine i soli na koži. U njemu je nešto jutarnje,svjetlost koja tek dotiče svijet.
Zaljubljenost je takav beskraj.
Ne poznaje točku na kraju rečenice, ne razumije granice, ne prihvaća završetke.
Ona je rijeka od tekućeg srebra, blistava i nemirna, što teče kroz nas noseći tisuće sitnih trenutaka, pogled koji se zadržao sekundu predugo, dodir koji ostavlja toplinu dublje od kože, smijeh što treperi poput dalekog zvona, okus daha, slan kao more i miris kose koji ostaje na prstima poput sjećanja koje se ne da oprati.
Kad se zaljubimo, postajemo arhitekti beskrajnosti.
Gradimo mostove od pogleda prema horizontima koji se neprestano pomiču, pletemo snove poput paukove mreže, prozirne, krhke, a čvrste kao dah između dvoje.
Zagrljaj tada postaje sklonište, a pod kožom se čuju koraci krvi, topli, usporeni.
Poljubac šumi kao more što se povlači, ostavljajući miris soli i tišinu.
U noćima bez sna, kad svijet diše sporije, imena se pretvaraju u zvijezde što trepere u ritmu daha.
Možda je upravo u tome tajna, da pravi osjećaji ne traže kraj.
Oni žive trajno, u prostoru gdje sve postoji odjednom, početak, trajanje, zaborav.
Poput kruga koji ne zna gdje počinje, poput valova koji ne prestaju dolaziti, zaljubljenost nas uči da je beskraj malena, topla stvar, velika koliko dah koji se stapa s drugim dahom, duboka koliko tišina koja sve razumije.
Tako i ova priča ne želi kraj.
Ona samo traje, diše, svjetluca, šuti.
Ostaje.
Matija Gerić
