Postoji trenutak kada tijelo prije uma shvati, ovdje ne pripadam. To nije spoznaja koja dolazi riječima. Ona urasta u tebe kao trn, polako, neizbježno, dok ne osjetiš kako krvariš iznutra. Osjećaš je u kostima koje su odjednom pretvrde za tvoju kožu. U ritmu srca koje tuče kontra sa svijetom. U disanju koje je postalo svjesno, težak napor između njihovih lakih razgovora.
Oko tebe niču riječi podrške kao jorgovani u svibnju. Mirišu dok ne počnu truliti.
Ma možeš ti to! Pokušaj!
Njihovi glasovi su mreža ispod trapeza, obećanje sigurnosti. Ali čim skočiš, shvatiš, mreže nikad nije bilo. Samo zrak i njihove zatvorene oči. Padaš otkad si zakoračio, a oni su tvoj slobodni pad nazvali letom, jer im je tako lakše spavati noću.
Obilježen si. Ne ožiljkom koji se vidi, ne ranom koja krvari, već nečim što odjekuje u tišini između riječi. Oni to prepoznaju instinktivno, kao što vuk osjeti krv na vjetru prije nego što je vidi. Ne znaju imenovati što je, ali znaju da si iz drugog plemena.
Obilježen si ljubavlju koja je odbila prihvatiti poraz kao konačnu presudu. Ljubavlju koja se držala kada su svi drugi pustili. Obilježen si odabirom da ostaneš pokraj djeteta dok su drugi, s razumijevanjem u glasu i olakšanjem u očima, šaptali: Nitko te ne bi osuđivao da odeš. Razumjeli bismo.
Kao da se djeca ostavljaju i naziva to razumijevanjem. Kao da ljubav ima granicu podnošljivosti, kao da je prozor koji se, eto, može zatvoriti.
Pa priđeš ponovo. Pokušaš ponovno. Ruka se diže u pozdrav kao bijela zastava,u miru dolazim, želim biti jednak među vama.
A onda hladnoća. Ne ona očita, ne ona koja vrišti, već ona koja se prerušava u pristojan osmijeh. Pogled koji se skloni za djelić sekunde predugo. Razgovor koji zastane kao sat koji je stao, pa se ponovo pokrene tek kad ti odeš.
E, to je onaj… znate… dijete mu je… bolesno… sam je...
Govore dovoljno glasno da čuješ, ali nedovoljno jasno da im odgovoriš. Svako zrno tih riječi ima gustoću olova. Vuče te na dno. I nastavljaju govoriti, kao da ljudi sa sporednog puta nemaju pravo na dostojanstvo tišine.
Sjedneš jer nemaš kamo drugdje. Jer svijet inzistira da se ljudi okupljaju. A osamljenik izaziva još veću sumnju od čudaka.
Slušaš njihove priče. Sastanak se poklopio s ručkom, šef ne razumije viziju, more je bilo prehladno za kupanje. Sitne nevolje izgovaraju s ozbiljnošću sudnjeg dana. A tebi zvuče kao privilegije dok noću brojiš dah onoga koga voliš.
Jednom si pokušao podijeliti. Ne da bi tražio sažaljenje, samo da bi bio viđen. Rekao si da nisi spavao tri dana jer dijete ne može pronaći mir. Da si naučio prepoznavati nijanse plača kao neki ljudi note u simfoniji. Da znaš točno u kojoj minuti noći tijelo počinje halucinirati od umora i da si naučio funkcionirati i onda.
Začuđeno su te pogledali. Ne sa suosjećanjem, nego s nelagodom. Kao da si prekršio nepisani dogovor, o takvim stvarima se šuti. To nije za kafić. To kvari ukus kave.
Jedan je čak pokušao preokrenuti u pouku: Gle, možda je to poruka da malo usporimo, znaš? Svi jurimo previše.
Kao da je tvoja noć provedena budna nad dječjom groznicom metafora za ravnotežu između posla i života. Kao da je invaliditet djeteta lekcija o svjesnom doživljavanju trenutka.
Shvatio si.
Njihova empatija ima kapacitet. Kao baterija telefona, prazni se kad ne slušaju ono što žele čuti.
A oni te gledaju. Ne onako kako ljudi gledaju čovjeka. Nego kao što dijete gleda ribu u akvariju, fascinantno, drugačije, živo, ali iza stakla. Blizu, a nedodirljivo.
U njihovim očima si dokaz. Dokaz da se život može zakomplicirati bez tvoje krivnje. Dokaz da se stabilnost može srušiti preko noći. I zato te moraju držati na distanci, jer ako priznaju da si i dalje čovjek, morat će priznati da i njih sutra može zadesiti isto.
Lakše te je pretvoriti u priču nego prepoznati kao bližnjeg.
Taj osjećaj, kao da ti netko polako, milimetar po milimetar, izvlači živac iz kralježnice. Dovoljno nežno da ne vrisneš. Dovoljno uporno da poželiš.
Ustaneš. Pozdraviš pristojno jer odgoj ne dopušta drukčije. Tvoj doviđenja pada u prazno kao kamen u bunar. Čuješ kako pada, ali ne čuješ kad udari dno.
I onda se okreneš.
Ne u porazu. Ne ponižen, ne slomljen. U oslobođenju.
Neprihvaćanje ima čudnu moć, ono ti vraća te sebi.
Sve ono što si godinama pokušavao prilagoditi, umanjiti, ugurati u njihove uske mjere, vraća ti se natrag kao cjelovitost. Njihov prezir te nije uništio. Oslobodio te.
Sada znaš, ne trebaš njihov blagoslov. Ne trebaš mjesto za njihovim stolom ako to mjesto traži da ostaviš dio svoje duše na ulazu.
Kreneš natrag. U svoj svijet. Onaj koji su oni, ne znajući ili znajući predobro, sagradili oko tebe. Svojim odbijanjem kao ciglama. Svojim nepovjerenjem kao žbukom. Svojim mumljanjem kao ogradom.
Zidali su, kamenčić po kamenčić svoje odbojnosti, misleći da grade tebi zatvor.
Nisu shvatili da su gradili sebi granicu. Crta preko koje ne mogu, ne znaju, ne usuđuju se prijeći. Zarobili su se u vlastitu normalnost kao u kalup koji se stvrdnuo oko stopala.
A ti si na drugoj strani.
Jer iza tog zida je vrt.
Vrt bezuvjetne ljubavi, gdje riječi nisu potrebne jer si naučio čitati jezik koji se ne piše slovima. Pogled je rečenica. Dodir je cijela filozofija. Nagib glave, način disanja, treptaj, više govori od svih njihovih sati praznih priča.
Sjećaš se onog jutra kada je dijete prvi put ispružilo ruku prema tebi. Bez riječi. Samo tih pet prstiju koji tražu tvoje. U tom pokretu bilo je sve, povjerenje, ljubav, cijeli svemir sklopljen u dlan veličine leptira.
Tu nema mjere za vrijednost života. Tu nema pragova, dovoljno dobrog. Tu postoji samo prisutnost, čista, netaknuta.
Naučio si ljubiti bez očekivanja napretka. Slaviti bez mjerenja postignuća. Vidjeti ljepotu u gestama koje bi drugi nazvali malima, jer si shvatio, u tvom svijetu, mala gesta može biti cijeli svijet.
I znaš, tamo si gdje ti je mjesto.
Ne u njihovom svijetu gdje pripadanje košta odricanja. Ne u prostorima gdje te mjere po kriterijima običnosti. Ne među ljudima koji misle da je snaga u nepriznavanju slabosti.
Već ovdje. U svijetu s ovu stranu zida. Svijetu kojeg nisi birao, ali si ga stvorio.
Unutra je sreća. Čista. Neusporediva. Ne ona iz kataloga. Ne ona s društvenih mreža. Ne ona koja dolazi od usklađenosti s normama. To je sreća koja raste iz tla za koje su drugi mislili da je pustoš.
A vrata? Vrata toga svijeta su uvijek otvorena.
Za onoga tko nađe hrabrost stupiti preko praga vlastite sigurnosti. Za onoga tko se usudi pogledati svijet bez skretanja pogleda.
Tko poželi vidjeti, vidjet će. Tko pronađe hrabrost pristupiti, dobrodošao je.
Jer ovdje prostora nikad ne nestaje. On raste s onim što drugi nazivaju gubicima, a što je zapravo pretvaranje u nešto novo. Nešto dublje. Nešto istinito.
Oni su ostali iza zida.
Ja sam pronašao svijet.
Matija Gerić
