Dolazi bez najave, kao miris mora kroz otvoreni prozor. Obučena je u haljinu sašivenu od svjetlosti i tame, a u očima joj trepere galaksije koje još nisu dobile imena. Zovu je Mašta, i ona ne traži dozvolu, samo čeka da joj otvorite prag.
Prepoznat ćete je po nemiru koji nosi kao parfem. Po dodiru laganom, krhkom, kao da se boji probuditi san prerano. Ona je živa, živa do uznemirenosti. U njezinim venama bruji oluja, a srce joj žari kao iskra što ne pristaje na gašenje. Glas joj je i šapat i grom i nježnost i sila koja ruši zidove. Nikada ne dolazi dvaput na isti način. Ona se mijenja, raste, plače, smije se, ali uvijek gori, uvijek pulsira.
Kad prvi put kroči u nekoga, oprezna je poput srne na rubu šume. Mjeri ima li prostora, zraka, sjaja. Zatvoren um za nju je gusta magla, u njemu se gubi, blijedi, postaje sjena same sebe.
Ali otvoreno srce? To je ocean pod punim mjesecom. U njemu širi krila kakva još nitko nije vidio. I tada započinje ples, neumoran, silovit, opojan.
Probudi se u djetetu dok ono stoji na prstima pokušavajući dotaknuti oblak, uvjereno da će mu se otvoriti kao vrata. Dijete koje prvi put ugleda dugu pokuša je uhvatiti rukama, razgovara s nevidljivim prijateljem kojeg vidi jasnije od svega ostalog. Nastani se u starcu kad zatvori oči i u mirisu kruha prepozna daleku mladost. Zaroni u zaljubljene dok se smiju istim tišinama. Proklija u osamljenih što razgovaraju sa sjenama. Pretvara strah u pticu koja se diže prema svjetlu.
Kroz pukotinu između budnosti i spavanja, u onom slatkom trenutku kad još ne znaš jesi li ovdje ili tamo, tada ti šapne priče koje ćeš zaboraviti čim otvoriš oči, ali njihov okus će ostati na jeziku cijeli dan. U snu je slobodnija nego ikad, gradi svjetove koji se urušavaju s prvom zrakom sunca, ali ostavljaju temelje za sve što će doći nakon.
U ljubavi je najsmjelija. Tada ne kuca na vrata, provaljuje kroz zidove. Pretvara obične riječi u zakletvu, dodir u opise, poljubac u vječnost. Zaljubljenima daje moć da vide jedno drugo kakvi bi mogli biti, ne kakvi jesu. U njihovim očima gradi mostove preko nemogućeg. Čini da se dva odvojena svijeta spoje u jedan koji nikad prije nije postojao, svijet gdje su sva imena nova, sve boje drugačije, sve granice izbrisane. Ona je ta koja šapće, volim te, prije nego što um shvati što srce već zna. U ljubavi, Mašta postaje arhitekt nemogućeg, uzima dvije ruke i pretvara ih u krila, uzima dvije duše i čini ih jednom pjesmom.
U svakome je drugo lice, drugi glas, drugi svijet. Nekome je pjesma, nekome vizija, nekome putokaz. Nekome bljesak, nekome beskonačan plamen. Ona ne bira, ona daruje. Boju onima koji vide samo sivo. Sjaj onima koji su zaboravili gdje je nebo. Krila onima koji su se navikli na tlo.
Pusti me, šapuće, pusti me da ostanem. Ja sam sve što može postati, ako se usudiš. Ja sam nemir iz kojeg niče ljepota, ja sam plamen koji te neće spaliti nego oblikovati.
I dok traje, sve je dublje, šire, glasnije. Vrijeme postaje rastezljivo. Prostor proziran. Stvarnost tekuća. Ona je rijeka koja ne zna za stajanje, putnica kojoj nema kraja. A dok je s tobom, daje ti sve. Tajne ukradene vjetru. Priče što su joj ih šaptale zvijezde. Oblike ljepote prenešene iz beskonačnosti.
Kad ode, ostavlja tišinu što još drhti od njezina daha. Ostavlja sol na usnama, žar u očima, žudnju za onim što nadilazi granice.
Jer Mašta nije sjena nego život. Nije bijeg nego srce koje kuca iznad svakodnevnog. Ona se ne može posjedovati. Može se samo prepoznati, zazvati, voljeti. Duboko. Neponovljivo. Zauvijek.
I uvijek se vraća onome tko joj otvori prolaz, kao miris mora kroz otvoreni prozor.
Matija Gerić
