Molimo se iz očaja. Kada nas život stegne toliko da srce postane kamen u grudima, kada sve putanje nestanu kao tragovi u pijesku pred plimom. Molimo se. Ne iz navike. Ne iz naslijeđene pobožnosti. Iz čiste, gole potrebe za zrakom.
Molitva je posljednji dah onoga koji tone.
Postoje trenuci koji te slome na način da se više nikad ne sastaviš u isti oblik. Dijagnoza je bila takav trenutak, autizam, trajno, nepromjenjivo. Riječi što padaju kao led po koži.
Tada molitva nije dolazila u obzir. Mrzio sam nebo. Mrzio sam sve što živi iza njega. Želio sam spaliti svaku svijeću, svaki šapat upućen praznini. Bog mi je bio neprijatelj. Izdajnik prije nego što sam mu ikad povjerovao.
Ali život je rijeka što vuče. Odnese te tamo gdje nikad nisi mislio da ćeš stati. Ostali smo sami, Karlo i ja, na obali svijeta koji nam nije bio namijenjen.
I onda, u toj tišini što je glasnija od svakog vriska, shvatio sam, nije preostalo ništa osim molitve. Ne one slavne, s uzdignutim rukama. Nego one slomljene, izgovorene u pukotine vlastite duše.
Počeo sam polako, kao čovjek što uči hodati nakon nesreće. Samo da progovori. Samo jednu riječ. Za to sam molio.
Svakog jutra kad bih otvorio oči, tražio sam da može nešto sam. Da ne moram čitati strah u njegovim očima dok pokušava. Da imam snage pronaći svjetlo u još jednom danu, još jednoj noći njegovog plača, još jednom jutru borbe s jezikom što ga ne sluša, s tijelom što ga ne razumije, sa svijetom što mu ne pristaje.
Molim se za svaki korak, tiho, ispod riječi, molitvama koje nitko ne bi prepoznao. Istkane od umora, od nježnosti što boli, od ljubavi bez dna.
Prošle su godine kao voda kroz prste. Sporo i brzo istovremeno. Karlo je postao više nego što sam se usudio zamisliti. Progovorio je. Sjećam se prvog puta kad je rekao prvu riječ, neobičnu, zakašnjelu, ali njegovu. Naučio je hodati kroz svijet koji ga ranjava. Postao je dječak, pa mladić.
A onda su bili i oni trenuci. Rijetki, ali stvarni. Kad smo se smijali zajedno gledajući crtić koji je gledao stoti put, a ja nisam razumio zašto je smiješan dok ga nisam vidio njegovim očima. Kad mi je pokazao oblak što je izgledao kao dinosaur i njegove oči su zasjale kao da mi je pokazao blago. Mali džepovi svjetla u tami. Dokaz da sreća nije nestala, samo se sakrila u drugačije oblike.
Ali jesam li se molio za to? Ili sam se samo držao njega, kao brodolomac daske, misleći da je molitva san koji sanjamo da ne bismo potonuli?
Možda je molitva zapravo to, držanje. Možda je nada drugo ime za ljubav kad ništa više nije jasno. Što ako je Bog samo naše odbijanje da prestanemo vjerovati? A čudo? Čudo je ono u nama što ne zna odustati.
I dogodilo se. Polako, nespretno, kao pupoljak što se probija kroz asfalt, dogodilo se. Stigli smo do srednje škole.
Moje molitve su bile uslišane, zar ne?
Ali onda shvatiš da molitva nikad ne završava. Samo se mijenja, raste, produbljuje. Jer sada treba nova snaga. Sada vidi, svojom posebnom jasnoćom, da je drugačiji. Vidi da ga nitko ne zove. Vidi da stoji po strani.
Gledam ga u hodniku. Rijeka djece što se smiju i grli. A on stoji kao iza stakla. Oni prolaze pored njega kao da je nevidljiv. Ili gore, vidljiv na način koji boli.
Znam da vidi tu rijeku, ali osjeća je kao pustinju, neprohodnu, samu po sebi. Pokušava se nasmiješiti kada netko prođe, ali osmijeh mu se zaustavlja negdje između namjere i lica.
Jučer sam ga gledao u njegovoj sobi. Sjedio je sam, gledao u prazno. Nije trebao reći ništa. Znao sam točno o čemu misli. O tome zašto ga nitko ne zove. O tome kako je osjećati da nikad nigdje ne pripadaš.
To ne možeš opisati. Možeš samo gledati kako tvoje dijete shvaća da je samo. I osjećati kako ti puca nešto u grudima što se više nikad neće zacijeliti.
I ja, njegov otac, njegov jedini most, ponovno stojim razoružan. Ima mene. Samo mene. A ja ne znam kako otvoriti vrata koja mu se zatvaraju. Ne znam kako mu pokazati da je različitost također pripadanje.
Kako objasniti sinu da nerazumijevanje drugih ne umanjuje njegovu vrijednost? Kako mu pričati o prijateljstvu kad ga nitko ne zove? Kako mu pokazati ljubav dovoljno snažnu da zamijeni cijeli svijet?
Kako?
I molim se. Kao nikada prije.
S dušom razapetom između straha i vjere, predaje i otpora. Snagom što nastaje tamo gdje se nježnost i očaj dodiruju.
Molitva sada ima drugi oblik. Dublja je. Mudrija. Nije više samo krik iz tame. Postala je tiha, uporna, svakodnevna. Svako hrabro ustajanje. Svako ponovno pokušavanje. Svaki pogled kojim ga gledam i vidim čudo, ne usprkos svemu, nego zbog svega.
Molitva me naučila da ga ne molim da se promijeni. Nego da se promijenim ja. Da pronađem snagu koje mislim da nemam. Strpljenje koje nestaje. Nadu koja blijedi.
Molitva me naučila da očinstvo nije zaštita. Očinstvo je svjedočenje. Biti tu. Držati. Voljeti i kada boli. Voljeti i kada ne znaš kako. Voljeti i kad pucaš.
Svaki dan. Svaki trenutak. U svakom dahu. Za nas oboje. Za svaki korak što tek dolazi. Za svaku riječ što je još tražimo. Za trenutke kad se osjeti sam.
Molitva koja više nije riječi. Postala je život. Svako jutro kad ustanem. Svaka noć kad ne spavam od brige. Svaki trenutak kad nastavim i kad mislim da ne mogu.
Molitva je postala naše disanje. On i ja, protiv svijeta. On i ja, gradimo vlastiti svijet kad ovaj ne otvara vrata.
I shvaćam, možda molitva nikad nije bila za njega. Možda je bila za mene. Da ostanem. Da ne odustanem. Da ga volim bezuvjetno.
Možda je ljubav jedino čudo koje postoji. I mora biti dovoljno.
Da razumije koliko je voljen i da nikad nije sam, da u tome pronađe snagu da shvati kako različitost nije manjak nego dar. Da ga svijet prepozna, da dobije priliku biti ono što jest i da konačno pronađe mjesto gdje pripada, gdje će osjetiti ljubav koja ne traži ništa zauzvrat.
I molim se, uvijek iznova, jer ništa drugo nemam.
Molitva je sada tišina koja diše u meni, kao što diše u svakome tko se moli, snažnija od svakog straha, dublja od svake sumnje, svjetlo koje probija najmračnije pukotine duše.
Ona nosi ritam srca što ne posustaje, dah koji povezuje slomljeno s onim što još može cvasti. Svaka molitva je otpor, nježnost što boli i ljubav koja ne poznaje kraj.
Matija Gerić
