Željezničke stanice su katedrale bez zidova. Hramovi u kojima se ne klanja božanstvu, već jedni drugima. U njihovim svodovima od čelika i stakla šapuću se molitve koje nikada nisu napisane. Svaki peron postaje oltar svakodnevnih čuda.
Zvuk najave vlakova odjekuje poput zvona. Zvižduk lokomotive reže zrak kao himna što razdvaja i spaja u istom dahu. Škripa kotača. Kucanje cipela o pločnik. Šum smijeha i telefonskih poziva. Zrak miriše na ulje i dim. Na svježe pečene kifle i kavu iz automata. Na parfem prolaznice i papir novina u ruci starca.
Ovdje se svaki dolazak pretvara u pozornicu gdje se igra drama života. Poljupci na hladnim kamenim pločama nose toplinu koja bi mogla otopiti i najsuroviju zimu. Oni su iskreni do bola, rođeni iz potrebe da se kaže ono što sutra možda neće biti rečeno. Svaki zagrljaj je molba vremenu da zastane.
Ali stanica poznaje i tišinu čekanja. Tišinu što se rasteže poput beskonačne niti, kada sat otkucava sporije nego što srce može podnijeti. Tada sjedimo sami u masi ljudi, zatvoreni u vlastite mjehure nade ili tjeskobe. Čekamo poruku. Poziv. Zvuk poznatih koraka.
Majka s buketom u rukama. Mladić s cigaretom koja dogorijeva dok mu pogled luta peronom. Dijete s ruksakom većim od sebe, koje prvi put polazi samo. Para se diže s tračnica i nosi miris mokrog željeza. Zrak titra između gorčine dima i slatkoće kave. I svi dišemo u istom ritmu, neizvjesnosti koja nas povezuje.
Jer u toj prividnoj usamljenosti shvaćamo da nismo sami. Majka koja čeka sina nosi istu težinu vremena kao ljubavnik koji traži jedno lice. Dijete koje prvi put napušta dom diše istim zrakom neizvjesnosti kao i starac koji se vraća u rodni kraj. Svi smo mi putnici iste loze, oni koji odlaze i oni koji ostaju jednako su ranjivi.
Stanice pamte sve. Uzdah prije rastanka. Suzu što je pala na peron. Korak koji odjekuje koracima tisuća prije njega. Pozdrav u kojem se krije sjena svih rastanaka. Vremenom one postaju arhiv duša, tihe čuvarice naše prolaznosti, mjesta gdje se skidaju sve maske i pokazuje lice golo, ali živo.
I onda, zvono. Zvižduk. Kotrljanje kotača. Poziv star koliko i svijet. Željeznice se protežu kao arterije zemaljskog srca, povezujući ne samo gradove, već i duše. One nose snove, nade, rastanke i susrete. U ritmu željeza koje udara o željezo otkucava sat ljudskosti.
Svatko od nas je vlak koji dolazi. Vlak koji odlazi. Dolazak je dar, odlazak trag u tuđem srcu. I dok se gubimo u magli daljine, stanice ostaju. Tiha svjedočanstva da smo postojali, voljeli, čekali. Da smo bili dovoljno hrabri da uđemo u nepoznato.
Zvono. Zvižduk. Kotači. Sve govori, postojali smo. Voljeli smo. Čekali smo.
Ukrcali smo se u vlak što vozi prema nepoznatom, noseći u džepu kartu na kojoj uvijek piše isto odredište.
Ljubav.
Matija Gerić
