U srcu starog parka, gdje se jesenske boje miješaju s tugom vremena, stoji jedna klupa. Nijema svjedokinja. Njena izbrazdana površina nosi ožiljke godina. Na jednom dijelu, jedva vidljiva, urezana su dva imena koja su nekad značila cijeli svijet.
Rane jeseni, kada priroda gori u zlatnim i bakrenim tonovima, jedan mali miš pristupao je klupi. Tražio je hranu. Njegovi sitni zubi počeli su grickati staro drvo. Baš na onom mjestu gdje su nekad bila urezana imena.
Stani!
Glas je nosio teret pola stoljeća. Klupa je progovorila.
Ne grickaj to mjesto. Molim te. Ono čuva najljepšu priču kojoj sam ikad svjedočila.
Miš zastade. Osluhnu. Ali nastavi grickati.
Ostavit ćeš to mjesto na miru! Klupa se oglasi oštrijim tonom. Čuva ono što je najsvetije. Ispričat ću ti…
Bilo je to prije pedeset godina.
Jesen je prvi put obojila lišće u vatrene nijanse. Tada je na mene sjedala smeđokosa djevojka s očima poput jesenskoga neba. Pokraj nje, crnokosi mladić. Njegov se pogled gubio u njezinoj ljepoti.
Bile su to rane jeseni kada ljubav cvjeta najjače. Svaki poljubac ima okus meda i cimeta.
Sjedili su na meni sate i sate. Dijelili prve poljupce. Prve dodire koji su tresli njihove mlade duše. Ona je uvijek nosila crveni šal, dao joj ga je za njen prvi rođendan koji su proslavili zajedno. Kad bi se smijala, pokrivala bi lice tim šalom. Stidljivo. A on bi joj ga polako skidao s lica samo da je opet vidi kako se smije.
Volim te, šaptao je. Riječi su lebdjele u zraku poput najljepše melodije.
Njezin smijeh, zvonio je kao srebro.
Jednog dana, kad je jesen bila u punom sjaju, mladić je uzeo nož. Urezao je njihova imena u moje staro drvo. Slovo po slovo. Pažljivo.
Zauvijek, šapnuo je.
Bila sam ponosna. Svjedočila sam takvoj ljubavi, onoj koja mijenja svijet oko sebe. Koja čini da i jedna obična klupa postane posebna.
Tri godine su prolazile. Kao tri trenutka vječnosti. Svake jeseni vraćali su se. Svake jeseni ljubav im je rasla. Kao lišće na stablima oko nas.
Ali četvrte jeseni…
Četvrte jeseni mladić je došao sam. Suzama je milovao urezana imena. Šaptao je nešto o anđelima. O tome kako je ona otišla prerano. Kako joj je srce prestalo kucati baš kad je njihova ljubav dosegnula vrhunac.
Nikad neću voljeti drugu, zakleo se kroz suze. Ti si moja jedina.
I držao se svoje riječi. Pedeset dugih godina.
Svaki dan je dolazio. Svaki dan je sjedao na isto mjesto. Milovao urezana imena i čekao. A ja, jedna stara klupa, svjedočila sam toj vjernosti koja odupire vremenu.
Najčudniji dio te priče bila je bijela golubica. Svaki dan je dolazila dok je on sjedao. Jela je iz njegovih ruku. Sjedala mu na rame. A on joj je govorio stvari koje nikome drugome nije mogao reći. Uvijek ju je zvao istim imenom, imenom svoje voljene.
Bilo je u tome nečeg svetog. Nečeg što je govorilo da ljubav pronalazi načine da se vrati. Da se očuva. Da prevlada i samu smrt.
Neki dan su se zvona crkve oglasila za njim. Otišao je tiho, kako je i živio. U čekanju. U nadi. U ljubavi koja se nikad nije predala.
Miš je prestao grickati. Pažljivo je slušao.
Kad je klupa završila priču, on je laganim pokretima završio ono što je započeo. Ugrizao je zadnje slovo imena koje je nekad bilo urezano u staro drvo.
Zatim se okrenuo prema klupi. U njegovim crnim očicama svjetlucala je mudrost koja ne pristaje malom glodavcu.
Znaš li tko sam ja? Upitao je nježno. Vratio sam se po ono što mi pripada. Po svoju ljubav. Po svoj crveni šal. Čekao sam pedeset godina da se vratim u obliku u kojem mogu biti s njom.
Pogled mu se usmjerio prema nebu.
Ona me čeka. Moja bijela golubica.
U tom trenutku bijela golubica sletjela je na staru klupu. Mali miš skočio je prema njoj. U zraku su se stopili u jedno biće. U jednu svjetlost koja je polagano nestajala u jesenskom sumraku.
Klupa je ostala sama. Ali više nije bila tužna.
Znala je da je svjedočila čudu. Ljubavi koja opstaje. Vjernosti koja ne popušta. Snazi koja je trajnija od kamena.
I svake jeseni, kad priroda gori u vatri boja, na staroj klupi može se vidjeti silueta dvoje ljubavnika. Oni se nikad nisu razdvojili.
A ona još uvijek nosi crveni šal.
Matija Gerić
