Kad pritisne, kad me obuzme ova neukrotiva jesenja želja da se pretvorim u list, koža mi zazuji poput rijeke što je pronašla more, zubi mi postanu krhotine leda koje nosi njena struja. To je čežnja koja klija pod srcem kao tajna šuma, želja što puca kroz rebra i ne može se ukrotiti ni razumom ni strahom, već samo predajom onoj čaroliji koja poziva sve živo da se vrati svojoj prirodi. Postoji trenutak u godini kada duša prepozna svoj dom i taj dom nije u ljudskim riječima već u šumu lišća, u mirisu vlažne zemlje, u svjetlosti što se filtrira kroz zlatne žile jeseni.
Jesenja čežnja rađa se kao vatra što proždire sve što je bilo ljudsko. Tijelo mi se pretvara u prozirnu svjetlost, a krv u zlatni nektar koji hrani posljednje plodove. Grlo mi postaje hram, svaki udah, ritual predaje. Udahnem pepeo zlatnog svijeta, izdahnem sjećanja na čovjeka koji sam bio. Svaki izdisaj me oslobađa ljudske ljuske i vodi prema korijenu, prema sjemenu, prema vječnom šumu koje nikad neće utihnuti.
I kada taj trenutak pritisne, kad me obuzme neukrotiva čežnja da se pretvorim, rastapam se pod mladom brezom čije se grane pružaju poput srebrnih prstiju što me primaju u svoje svetište. Neka budem i truli izdanak što nosi mudrost propadanja, neka postanem jesenji list čija je sudbina da se vrati u crno srce zemlje. Ta preobrazba je blaženstvo koje nadmašuje sve što ljudsko postojanje može podnijeti. Kostur mi se raspara poput ploda stabala, otkrivajući zlatnu srž koja nikada nije znala za krv i bol.
Nestajem u vihorima rujnog vjetra koji me razlaže na čestice čiste čarolije, na fragmente svjetlosti i sjene što se raspršuju kroz zrak kao sjeme koje čeka proljeće. Svaki atom moga bića traži put natrag u humus, u korijene, u podzemlje gdje se priče završavaju samo da bi se ponovno rodile kao šapat kroz grane. Ovo nije prvi put da me Zemlja doziva na gozbu zlata i truljenja. Moje srce pamti ovaj ples iz vremena prije vremena, kad smo svi bili humus i zvijezde.
Breze šapuću tajne preobrazbe koje jedino srce u raspadanju može razumjeti. Njihove kore postaju stranice moje nove biografije, pisane jezikom bez riječi, samo ritmom opadanja i rađanja. Kroz prozore od žutog lišća proviruje svjetlost koja prepoznaje moju pravu prirodu, onu koja nikada nije bila potpuno ljudska, već je oduvijek pripadala svijetu šuma i vjetrova. Ljudski oblik je tek kukuljica od pepela koju vjetar jeseni konačno otpuhuje.
Magnetska sila jeseni povlači me snažnije od sve logike. Moje kosti postaju grane, koža kora, krv sok što hrani zadnji cvijet godine. U tom trenutku predaje, kada se sva imena rastope u šuštanje, ja se ne gubim, ja se pretvaram u samu jesen. Pretvaram se u šum lišća kroz koji vjetar priča drevne priče. Pretvaram se u miris vlažne zemlje što prima sve što je bilo živo.
Plešem sa smrću.
Ritam nema kraja.
Čarolija traje.
A onda, u trenutku kad mislim da sam konačno postao ono što sam oduvijek želio biti, čujem kucanje. Ne srca koje više nemam, već nečeg dubljeg, što pulsira iz samog korijena svijeta.
To nije kraj.
To je početak.
Jesen me nije progutala.
Ona me je rodila.
I sada, kao njezino dijete od zlata i truljenja, konačno znam što znači biti stvarno živ.
Iznad mene, na grani, ostao je jedan list koji nisam mogao otpustiti, list na kojem sam nekad napisao svoje ime. On treperi u vjetru, a pokraj njega visi zahrđali ključ. I tek sada shvaćam, list i ključ su jedno, moj izgubljeni pečat ljubavi, moje ime i sve što sam čuvao, spojeni u ovom posljednjem znaku.
Šušte zajedno.
Zazivaju vjetar.
Čuvaju mene.
Čuvaju sve što sam bio.
Matija Gerić
