Tišina je rudar koji kopa tunele kroz naše duše, dok u njima ne probudi prvi osjećaj.
Sve počinje kao šapat pčele izgubljene u labirintu grudi. Jedna jedina misao odvojena od krda, jedna suza koja se odlučila roditi prije vremena. U početku je to tek drhtaj kože nad srcem, poput perja ptice koja u magli jutarnje svijesti traži smjer leta.
Ali osjećaji nisu pitome životinje. Oni su divlje zvijeri koje nose snagu prašuma, glad groznica, žudnju vulkana za erupcijom. Radost dolazi kao pljusak sunčevih strijela, tuga kao led što se topi u venama. Ljubav gori poput požara koji ljubi svoju žrtvu, ljutnja grmi kao oluja koja je naučila govoriti.
Osjećam kako mi se tijelo pretvara u carstvo voda. Srce je luka gdje pristaju brodovi iz davnina, a misli su putnici s prtljagom iz zemalja koje još nema na mapi. Prvi val dolazi kao šamar blagosti, probija sve što sam mislio da znam o sebi, otvara vrata sobama koje nisam znao da postoje u kući mojih kostiju.
Postajem otok vlastitih osjećaja.
Svaki val je drugačiji. Neki pristaju nježno, poput ribarskih čamaca u zoru, drugi se zabijaju u mene kao meteori što traže novo tlo za svoje kratere. Na vrhu svakog vala vidim sebe drugačijeg. Ponekad kao kralja koji vlada carstvom mogućnosti, ponekad kao prosjaka koji moli za kruh razumijevanja.
Ali valovi su čarobnjaci koji i bol pretvaraju u zlato.
Kad se val slomi o hridinu moje krhkosti, ne čujem samo pucanje, čujem kako se rađa nova pjesma. Ono što je bilo krv postaje vino, ono što je bio strah pretvara se u mudrost koja zna okus vlastitih granica. Svaki brodolom u meni ostavlja blago na dnu duše, ogrlice suze pretvorene u svjetlost, školjke smijeha što je preživio oluje.
Padam, ali moj pad je let u obrnutom smjeru.
Na najdubljem dnu sebe nalazim čudo bez imena. Tamo gdje se sva mora svijeta susreću u jednoj kapi, gdje svaki osjećaj koji sam ikad osjetio čeka poput starog prijatelja uz vatru. Tu učim da nisam voda koja se bori protiv posude, ja sam i voda i posuda i ruka što drži i usta što piju.
Osjećaji su alati kojima duša kuje samu sebe.
Svaki val je nož koji rezbari dublje, svaki osjećaj je boja koja dodaje novo značenje na platnu postojanja. Učim čitati simbole vlastitog srca, dešifrirati poruke dijelova mene za koje još nema imena. Svaka bol je lekcija gdje još mogu rasti, svaka radost karta što pokazuje put prema sljedećoj verziji sebe.
Osjećaji su valovi u meni.
Rebra mi se šire kao trup broda natovarenog šutnjom. Srce mi je olujno oko gdje se sve rađa i gubi istovremeno. Svaki udah vuče sol mora uspomena, svaki izdah šalje brodolome riječi koje nikada neću izgovoriti.
Ja sam kapetan koji je zaboravio da postoji kopno.
U mojim venama teku promijene plime, u sljepoočnicama trepere svjetla dubinskih stvorenja. Kad pomislim da sam pronašao dno, osjećaj me podiže k površini gdje me čeka novo ludilo svjetla.
I onda, tišina.
Ne kao odsutnost, nego kao prisutnost svega što gori u meni. Kao da sam progutao cijelo more i sada u sebi nosim sve njegove tajne, sve njegove oluje, sve njegove milosti.
Dišem podvodne pjesme koje nema tko čuti.
Matija Gerić
