U srcima onih koji se bore sami sa sobom, događa se tiha tragedija, progon vlastitog glasa sjenama tuđih očekivanja. Kao ptica koja je zaboravila da je rođena za nebo, mi hodamo po zemlji, noseći krila koja nikada ne otvaramo. Svaki korak postaje težak, svaki dah nesiguran, dok se ogledamo u očima onih koji nas nikada nisu doista gledali.
Duša je krhko biće koje govori šapatom. A svijet je orkestar koji ne poznaje tišinu. U toj lomljavi njezin glas se gubi poput kapljice rose na vrelom kamenu. Ipak, u čovjeku postoji čudo, moć da čuje vlastito srce čak i dok oluje lome horizonte.
Svaki dan proveden pod tuđim pravilima, dan je ukraden našoj istini. Kao cvijet što raste u sjeni visokog zida, mi venemo i onda kada nam govore da cvjetamo. Laž polako prianja uz nas kao druga koža, a kad je pokušamo svući, uplašeno otkrivamo koliko smo zaboravili vlastiti lik.
Ali onoga trenutka kada se odvažimo izgovoriti da je dosta, svijet se iznutra mijenja. Kao da se u nama pale zvijezde, zaklonjene godinama iza oblaka. Zvijezde što su čekale da ih se ponovno imenuje. Ta pobuna nije razaranje. Ona je rađanje. Povratak izvornome, onome što smo oduvijek bili, a nismo se usudili živjeti.
Suza što sklizne niz obraz kada nas istina dotakne nije poraz. To je krštenje duše, povratak vlastitom izvoru. U toj slanoj kapi spavaju sve pjesme koje nikada nismo otpjevali, svi poljupci koje nismo dali, sve riječi koje smo prešutjeli. Nemir koji nas razdire nije neprijatelj, to je bubanj promjene koji nas poziva na novi ritam.
Možda je najveći dar koji možemo dati sebi i svijetu upravo naša nesavršena, lomljiva, ali istinita prisutnost. Da prestanemo biti sjenke tuđih snova i počnemo stvarati vlastite. Da se usudimo voljeti sebe onakvima kakvi jesmo, sa strahovima, s neobičnostima, s ljepotom koja ne traži ničiju potvrdu.
Jer život nije pozornica na kojoj čekamo aplauz. Život je intimni ples između onoga što jesmo i onoga što se tek usudimo postati. Ples u kojem svaki korak ostavlja trag u prašini svemira, svaki pokret diše slobodom, svaka nota nosi iskru najdublje istine.
I kad napokon podignemo pogled, otkrivamo da nebo nikada nije bilo prazno, samo smo zaboravili gledati. Zvijezde su cijelo vrijeme bile u nama, čekale su našu tišinu, našu hrabrost, našu pobunu. Tek tada shvaćamo. Nije duša ta koja je pala s neba, nego je nebo ono što se iznova rađa u nama.
Matija Gerić
