Postoji trenutak kad se muškarčev život dijeli na prije i poslije. Trenutak kad vidi ženu kako čita u tišini kafića. Oči joj klize po stranicama poput rijeke koja nosi tajne prema nepoznatim morima, a on postaje putnik bez karte povratka, nasukan na obali vlastitog čuđenja. Od tog dana noći prestaju biti iste, pretvaraju se u lov na njezin pogled, na svetost trenutka kad je ona bila čista duša uronjena u riječi. Kako disati u prostoru u kojem žena u tišini skriva glasove čitavih civilizacija?
Njegova se duša ruši i gradi iznova zbog žene koja se smije dok kiša pada. Njezin smijeh pretvara olovno sivilo u zlato sreće, svaku kap u note simfonije koju još nitko nije skladao. On usklađuje korak s ritmom njezina srca, glas s harmonijom njezina postojanja. Postaje glazbenik bez instrumenta, skladatelj bez nota, čovjek koji čuje melodiju što se ne može uhvatiti, ali se mora živjeti.
Ludilo se produbljuje kad plače bez objašnjenja. Njezine suze su kristali, svemir boli u jezicima koje on ne govori. Njegova čežnja je postati svećenik njezine tuge, čuvar njezine krhkosti. Lice proučava kao astronom zvijezde, traži obrasce, predznake emocionalnih oluja. Svaka njezina suza pjesma je žalosti koju uči napamet, da je može otpjevati kad ona više ne bude mogla.
Ona se smije vlastitim mislima i on uviđa najtežu istinu. Potpuna je bez njega. Njena snaga magnetski ga privlači, jer u njoj prepoznaje ono što mu nedostaje, mir sa samim sobom. Postaje učenik njezine duše, kopira stranice koje ona već odavno zna napamet, svjestan da rukopis majstora ne može reproducirati. Njena sloboda sunce je koje ga grije, ali i prijeti da ga spali.
Srce mu se prevrće pred ženom koja govori istinu kao što drugi dišu. Prirodno, bez napora, smrtonosno lijepo. Kad kaže volim te, te tri riječi postaju cijela knjiga. Kad kaže ne volim te, to je rez koji boli, ali iscjeljuje. Pred njom mora skinuti sve kostime, stati ogoljen pred ogledalo, a što ako ono što vidi ne bude dovoljno?
Pamet mu razgrađuje žena koja piše. Njezine riječi su rendgenski snimci njegove duše. Pokazuju prijelome koje nije poznavao, bolesti srca čije ime nikad nije čuo. U njezinim pričama prepoznaje sebe, ali ne onog kojeg zna, već onog koji bi mogao postati. Ne piše o njemu, ona ga piše, stvara iznova, redak po redak, udisaj po udisaj.
A konačno ludilo dolazi s odlaskom. Ona odlazi prirodno, kao što ljeto prelazi u jesen, bez drame, bez krivca, bez objašnjenja koje bi moglo umanjiti bol. Odlazi jer je ispunila svoje vrijeme u njegovom životu, jer ljubav zna biti sezona, a ne vječnost. Njezin odlazak je pjesma pisana u jeziku koji ne razumije, stih koji se može samo osjetiti.
Jer žena je za muškarca čitav svemir. Galaksije njezine složenosti, crne rupe tišine, supernove smijeha. On putuje kroz njezinu unutrašnjost i što dublje ulazi, više shvaća da granice nema. Osmijeh joj je nova planeta, suza nova zvijezda, poljubac nova galaksija na mapi njegova srca.
Ona je dom i izgnanstvo, luka i oluja, pitanje i odgovor. Njezina ljubav religija je bez svete knjige, vjera koju treba otkrivati svaki dan, molitva koja se osjeća, a nikad ne uči napamet.
Ono što ga fascinira, isto ga i razara. Ocean u kojem se želi utopiti, planina s koje se boji pasti, labirint bez izlaza u kojem ipak želi ostati. On gradi mostove prema njezinu srcu, ali ne zna čeka li ga ili je već otišla u nepoznato. Želi riješiti zagonetku njezina postojanja, ali možda je najveća mudrost prihvatiti da ljubav nije problem za rješavanje, nego tajna koja se živi, dan po dan, dah po dah.
Muškarac ne ludi zbog žene koju može imati, nego zbog one koju može voljeti, ali nikad posjedovati. Zbog one koja ga uči da ljubav postoji samo u vječnom sada, ne u sjećanju koje je ubija, ne u obećanju koje je iznevjeri, nego u trenutku što se ponavlja kao otkucaj srca.
I dok noć spušta svoje zavjese, a zvijezde započinju ples, negdje muškarac još uvijek sanja o ženi koja čita u tišini kafića. Možda je više nema, možda nikad nije postojala, možda živi samo između onoga što jest i onoga što bi moglo biti.
Ali to ništa ne mijenja.
Jer ludilo ne traži razlog, ne pita dozvolu, ne čeka objašnjenje.
Ono jednostavno jest, kao ljubav, kao život, kao svi misteriji koji čine postojanje vrijednim življenja.
Matija Gerić
