Postoji trenutak u zoru kada se svijet začara. Kada magla spušta svoje srebrne zavjese i čini od obične stvarnosti nešto nedokučivo i sveto. U tim trenucima, kada se granice između sna i jave brišu poput tragova u pijesku, otkrivamo da je najdublja istina uvijek umotana u misterij.
Magla je čarobnica prirode, koja pretvara poznato u nepoznato, sigurno u tajanstveno. Ona ne skriva svijet, ona ga preoblikuje, dajući mu novu dimenziju, novu dubinu. Svaki obris postaje pitanje, svaka silueta postaje mogućnost. I dok stojimo u njezinim mekom zagrljaju, shvaćamo da nas uči najvažnijoj vještini. Vještini čekanja s otvorenim srcem.
Kapljice rose koje se tresu na granama poput kristalnih suza nisu tek proizvod noći koja prolazi. One su biseri mudrosti što nam govore da se najljepše stvari rađaju u tišini, daleko od žurbe i nemira svijeta. Svaka kapljica nosi u sebi sjećanje na nebesa odakle je pala, baš kao što svako srce nosi sjećanje na ljubav koju traži.
Ulice šapuću svoje priče onima koji znaju slušati. U magli svaki korak postaje čin vjere, svaki pogled postaje molitva. Idemo naprijed ne znajući što nas čeka, vođeni samo nepogrešivim osjećajem da negdje, u tim svilenkastim slojevima tišine, čeka nas nešto prekrasno. Nešto što se može dodirnuti samo čistotom namjere i iskrenošću težnje.
Ljubav, ta vječna putnica koja kruži svijetom, često se skriva u ovakvim trenucima nejasnoće. Ne zato što se boji biti viđena, već zato što želi biti prepoznata od onih koji su naučili gledati srcem, a ne očima. Oni koji žure, promaše je, oni koji traže glasno, ne čuju je. Ona se otkriva samo onima koji su dovoljno hrabri stati i pričekati, dovoljno mudri pustiti da tišina govori.
Magla nas uči da postoji ljepota u neznanju, da postoji snaga u povjerenju. Kada ne vidimo jasno kamo idemo, moramo se osloniti na ono što osjećamo u najdubljem dijelu sebe, na onaj tihi glas koji nas poziva dalje, obećavajući da ćemo, ako budemo dovoljno strpljivi, ugledati ono što tražimo.
A onda, u tišini koja diše poput uspavane kraljice, nešto se dogodi, magla počinje plesati. Podiže se u spiralama kao tisuću bijelih leptira što lete prema nebesima, odnoseći sa sobom tajne koje smo joj povjerili. Ostajemo sami s jutrom koje se rađa zlatno i čisto, s rukama punim sjećanja na dodir nečeg što je bilo tu i što će uvijek biti tu, skriveno u svakoj novoj magli koja dođe, da nas posjeti i odnese dio naše duše sa sobom u beskraj.
Matija Gerić
