Bio je čovjek kojemu su ruke znale više od riječi. Odgajan u tišini, u nauku vatre i metala, gdje se ne izgovara, već oblikuje. Nije znao obećavati, ali ono što bi dotaknuo, trajalo bi. I srce mu je bilo takvo, ogoljeno, nespretno, ali postojano. Kao kamen u rijeci koji ostaje i kad voda zaboravi gdje je bila.
Kad se zaljubio, bilo je to bez svjetla, bez buke, kao kad snijeg prvi put padne po starom krovu. Sve je bilo nježno, ali ne i slabo. Njoj je nosio svijet u šakama, onako kako samo oni znaju što nemaju puno riječi.
Za nju je dan bio uvijek dug, a on bi ga ispunio tišinom koja ne traži ništa. Samo prisutnost. Samo pogled. Samo postojanje.
Ali nekima je tišina teret. Njegova blagost, stara košulja koju više nitko ne nosi. Jednostavnost, prostor koji ne nudi zaklon.
Nije otišla jer ga nije voljela. Otišla je jer se bojala da ljubav bez dramatike nije stvarna. Jer nije znala kako se prepoznaje nježnost kad se ne viče.
I prije nego što je otišla, rekla mu je! Napravi mi nešto što se ne može slomiti.
Bio je to zahtjev, ali i molba. Kao da je tražila da joj dokaže postojanje nečega što ona u sebi nikad nije mogla zadržati.
Počeo je raditi. Nije pitao ništa. Metal je pjevao pod njegovim rukama, čekić se oglašavao kao sat, otkucajima čekanja. I klesao je. Srce pretvoreno u oblik. Ružu od čelika, bez trnja. Jer tko voli iskreno, ne brani se.
Dok ju je dovršavao, ona je već bila daleko. Nije znala kako da ostane, pa je odlučila nestati. Bez drame. Bez oproštaja. Samo je otišla, kao večer koja ne zna da ju netko čeka budan.
U radionici, samo on i ruža. Njegove tišine od metala.
Nije plakao. Nije se srušio. Samo se sagnuo, zagrnuo peć i nastavio. Jer neki ljudi ne znaju stati, čak ni kad ih više nitko ne čeka.
S vremenom, ruže su se množile. Ljudi su ih kupovali, nosili ih kao darove ljubavi, nade, oprosta. Nisu znali da svaka ruža ima težinu njegove šutnje. Da svaka ima oblik neizgovorenog. Ostani. Volim te. Ne idi.
Kažu da je jednom svratila. Nije ušla. Samo je stajala pred vratima, u kaputu koji nije grijao dovoljno. U rukama, ruža. Ona prva. Zahrđala, teško prepoznatljiva. Ipak, držala ju je čvrsto, kao da nosi nešto što bi moglo otpasti ako se previše pogleda.
Ruke su joj drhtale. Ne od zime. Od prošlosti.
Zastala je. Pomaknula prstom po hladnom metalu, nježno, kao da traži trag vlastitog života u toj sjajnoj rani. Ali nije pokucala. Niti je išta rekla.
A on?
Nije podigao pogled. Nije morao. Znao je.
U radionici je opet gorjela peć. I miris dima, pomiješan s mirisom starog drveta, vratio je tren iz davnih dana, kad se snijeg topio na prozorskom staklu, a ljubav je šaptala bez riječi.
Pogledao je prema vatri, tiho, gotovo sa zahvalnošću.
Jer sad zna.
Kad ga netko pita da napravi nešto što traje, ne govori više o ljubavi. Samo pokaže ruke, tamne, žive, umorne i kaže.
Evo. Drži. Ne lomi se. Ali ne grije.
Jer ono što je napravljeno da traje, ne nosi toplinu. Samo oblik. I težinu.
A kad nestaneš, ostat će to. Jedna ruža. U sobi punoj tišine. Pod krovom koji još uvijek pamti prvi snijeg.
Prošle su godine kao kaplje kiše po kamenu. Polako, ali sigurno, ostavljajući trag.
Radionica je starila s njim. Zidovi potamnili od dima, alat potrošen od rada koji ne prestaje. A on? Sjedio je u istom kutu, praveći iste ruže. Ruke su mu postale još tvrđe, lice dublje izbrazdano, ali pogled, pogled je ostao isti. Miran. Siguran. Kao da čeka nešto što možda nikad neće doći.
Ljudi su dolazili i odlazili. Mladići s prvom ljubavlju u očima, starci koji su tražili dar za obljetnicu, žene koje su htjele nešto što neće uvenuti. I svima je davao iste ruže. Onu prvu. Onu koju je napravio za nju.
Nije ih više pravio. Samo je ponavljao. Iznova. Iznova.
Kao molitvu koju zna napamet, a ne zna zašto je još uvijek govori.
Jednog jutra, dok je vatra tek počinjala gorjeti, čuo je korak pred vratima. Drugačiji od onih na koje je naviknut. Lagan, nesiguran, kao da netko hoda po ledu.
Nije podigao pogled. Nikad više nije podizao pogled kad netko stane pred vrata.
Ali ovaj put, vrata su se otvorila.
Ušla je tiho, kao što je nekad izlazila. U rukama ništa. Samo prazan prostor između prstiju koji je nekad držao njegovu ružu.
Starija. Umornija. S kosom koja je posijedila prije vremena i očima koje su zaboravile kako se smiju. Ali još uvijek ona. Još uvijek dio njega koji nikad nije naučio zaboraviti.
Stala je na sredini radionice, između njega i vatre. Kao nekad. Kao uvijek.
Još uvijek praviš ruže, rekla je tiho, glasom koji je zvučao kao da je prošao kroz previše zima.
Nije odgovorio. Samo je nastavio raditi. Čekić, metal, vatra. Ritam koji ga je držao živa svih ovih godina.
Ne mogu više nositi onu što si mi napravio, nastavila je. Preteška je.
Tada je konačno podigao pogled. I vidio je. Ženu koju je volio. Ženu koja se vratila. Ne zbog ljubavi. Ne zbog želje. Već zbog umora. Jer je konačno shvatila da je nošenje nečega što se ne može slomiti teže od nošenja nečega što se može baciti.
Zašto si se vratila? Pitao je, a glas mu je bio kao prva riječ nakon dugog šutanja.
Jer sam se izgubila, odgovorila je jednostavno. I jer jedino mjesto gdje znam da postojim jest ovdje. U tvojoj tišini.
Spustio je čekić. Pogledao je svoje ruke, crne od ugljena, žive od rada. Onda je pogledao nju. I shvatio da je čekao. Svih ovih godina. Da se vrati. Da mu kaže da se izgubila. Da mu dopusti da je ponovno pronađe.
Hoćeš li mi napraviti nešto novo? Pitala je glasom koji je bio molba i strah u isto vrijeme.
Što hoćeš?
Nešto što mogu nositi, rekla je tiho. Nešto što neće biti savršeno. Nešto što se može oštetiti. Što može hrđati. Što može… živjeti.
I tada je prvi put nakon toliko godina prestao praviti ruže.
Uzeo je najmekaniji metal koji je imao. Počeo je kovati. Ali ovaj put drugačije. Nježnije. Nesigurnije. Pravio je nešto što će se moći oštetiti. Što će trebati čuvati. Što će zahtijevati pozornost.
Pravio je srce.
A ona je stajala i gledala. I znala je da ovaj put, ako ode, neće se vratiti. Jer više neće imati snage.
I znala je da ovaj put, ako ostane, to neće biti iz straha.
Već iz izbora.
Iz ljubavi prema nesavršenstvu.
Prema tome što se može slomiti.
Prema tome što traži da se čuva.
Vatra je gorjela između njih, topla i živa, dok su njegove ruke oblikovale poslednji dar. Prvi pravi dar.
Nešto što se može slomiti.
Nešto što će ona moći nositi.
Nešto što će ih oboje naučiti čuvati.
I kad je konačno završio, kad je posljednji udarac čekića odjeknuo tišinom, pogledao ju je. U očima joj je vidio ono što je godinama tražio, ne zahvalnost, ne divljenje, već prepoznavanje.
Prepoznala je sebe u tome što je napravio. Nesavršeno. Krhko. Živo.
Ovo će se slomiti, rekao je, pružajući joj metal još topao od rada.
Znam, odgovorila je, uzevši ga obje ruke kao da prima dijete. I zato ga mogu voljeti.
I tu je bilo sve. U tišini koja nije bila prazan prostor, već puna očekivanja. U rukama koje su se konačno dotaknule onoga što su tražile, ne trajnost, već trenutak koji vrijedi čuvati.
Izašli su zajedno, dok je snijeg počinjao padati. Prvi snijeg ove zime, mekan i tih, kao obećanje da neke stvari mogu počinjati iznova.
A u radionici, peć još uvijek gori. Čeka novi dan. Nove ruke. Novi metal koji će postati nešto što vrijedi čuvati.
Matija Gerić
https://ruzaukamenu.com/2025/04/12/ruke-od-vatre/Prvi dio priče!
