U sumraku sumnje, gdje se svijet svodio na hladne obrise stvarnosti bez ikakvog sjaja, hodao je čovjek koji je davno izgubio vjeru u sve. Njegovo ime bilo je zaboravljeno čak ga je i on zaboravio. Ostala je samo praznina, crna rupa tamo gdje je nekad bila duša. Nekoć je nosio svjetlost u grudima, dok je jedan dan, jedan izbor, nije progutao cijelu.
Koža mu je gorjela od nevidljive groznice dok je koračao kroz noć, svaki korak odzvanjao poput čavla koji se zabija u lijes nade. Srce mu je lupalo u čudnom, neravnomjernom ritmu, kao sat koji otkucava prema ludilu.
Unutarnji nemir grizao ga je poput stotinu nevidljivih crva, šapćući mu da je svemir samo kaos bez smisla, a svaka emocija, samo prolazna varka koja ga vodi prema ponoru razuma. Noćas, tama ga je pozvala van poput sirene smrti, u obližnju livadu gdje je trava šuštala pod njegovim koracima poput glasova mrtvih. Vjetar je zavijao nisko, tužaljka zaboravljenih duša koja mu je ledila krv u žilama.
Tijelo mu je podrhtavalo kao da ga dodiruju sjenke, prsti grčevito stisnuti u šake tako čvrsto da su mu nokti rezali dlanove. Krv mu je curila iz dlanova, ali bol je utihnula pred olujom u njegovoj glavi. Svaki zvuk bio je pojačan, lupanje vlastitog srca, šuštanje lišća, čak i vlastito disanje zvučalo je kao režanje nepoznate zvijeri.
Bez cilja i bez volje, koraci su ga odveli prema rubu šume, mjesta koje je poznavao samo iz noćnih mora. U trenutku potpune rastrojenosti, kad je mislio da će se raspasti na tisuću komada, zakoračio je duboko u dio šume gdje nikada prije nije bio. Ili jest? Možda je to bilo u snovima? Granica između jave i sna počela se topiti poput maslaca na vrelom željeznom štapu.
U toj nepoznatoj dubini, zrak se zgusnuo poput sirupa od smrti, a hladna magla dizala se iz tla kao duhovi ubijenih nada. Prvi zvukovi došli su prodorno. Krhko treperenje staklenih zvona koja se lome, miješano s eteričnim zujanjem koje mu je vibriralo u kostima.
Iz te nepojmljive harmonije straha i ljepote pojavile su se one, vile, ali ne kao bajkovita bića iz dječjih snova, već kao odraz vlastite patnje. Poderana krila poput razderanih snova, oči prazne od bezbroj izgubljenih bitaka. Jedna od njih, s kosom koja je padala poput srebra umočenog u suze i krv, klečala je nad uvelim cvijetom. Njezine ruke bile su pokrivene ožiljcima, svaki ožiljak priča o propalom pokušaju da spasi ono što više ne postoji.
Mi smo čuvarice onoga što više nema, prošaptala je, glas joj se prekidao poput vjetra kroz slomljene kosti. Pazimo na pepeo šuma koje su ljudi spalili, na odjeke ptica koje više neće pjevati. Mi smo tvoja prošlost, sve što si jednom volio i izgubio.
Sjetio se njezina glasa, jedinog koji je ikada smirio oluju u njemu, sada zagušenog tišinom godina. Jeza je prostrujala kroz njegovo tijelo poput struje, dlake su mu se digle na vratu.
Zašto… zašto se ne možete osloboditi? Progovorio je, tiho.
Vila je podigla pogled, oči joj gorjele poput tinjajućeg ugljena. Jer ako zaboravimo bol, zaboravimo i razlog postojanja. Ti to razumiješ, zar ne? Tvoja patnja je tvoja jedina istina.
U panici se bacio u obližnje grmlje, u trnje koje mu je grebalo kožu kao kazna za postavljanje pogrešnih pitanja. Ležeći među trnovima, sakrivajući se od istine koju ne može podnijeti, čuo je kako se zvukovi mijenjaju.
Pojavili su se oni, patuljci, iz sjena, ali nisu bili bajkovita bića. Njihove brade isprepletane poput korijenja, okovane prstenovima od kamena, svaki prsten bio je duša koju su izdali za zamjenu, za zlato.
Jedan od njih, s rukama ogrubjelim od beskrajnog kopanja kroz očaj, nosio je teške okove na nozi. Patuljci su neki put služili tamnim gospodarima, hrapavo je progunđao. Kopali smo tunele pod gradovima, donosili propast uz obećanje bogatstva. Sada nosimo te okove kao podsjetnik, magija nije blagoslov, već lanac koji nas veže za vječnu kaznu.
Drugi patuljak mu je pružio prsten, težak poput obećanja koje je sam sebi dao i prekršio. Mi kopamo tunele kroz vlastite duše, tražeći zlato koje ne postoji. Ti radiš isto, kopaš kroz vlastitu patnju, zar ne? Mi smo tvoja sadašnjost, svaki dan kad biraš mržnju umjesto nade.
Kad su nestali u tami, čovjek je ostao sam, srce mu tutnjalo poput rata koji se vodi u grudima. Možda je sve ovo bila halucinacija. Možda je već odavno poludio. Ali bol… bol je bila stvarna.
Tama se zgustila do te mjere da je mogao osjetiti kako ga davi. I onda, potpuna tišina. Ni vjetar, ni lišće, ni njegovo vlastito disanje, samo tama koja ga je gledala natrag.
U tom trenutku apsolutne praznine, iz magle se pojavila sjena bez lica, samo obris koji je podrhtavao poput njegovih misli. Što si ti, ako ne bol? upitala je, a glas joj nije dolazio niotkud osim iz njegovih vlastitih grudi.
Čovjek je pokušao odgovoriti, ali riječi su mu se pretvorile u dim. Sjena je nastavila. Postojiš li kad ne osjećaš patnju? Jesi li ičega vrijedan ako ne stradaš?
Zlokobno režanje prolomilo se kroz noć, duboko, a s njim je došao smrad truleži koji mu je stegnuo grlo. I pojavio se je on!
Trol je izronio iz magle kao materijalizacija vlastitih noćnih mora, biće od sjena i mržnje, kandže poput noža, a oči žare poput žeravice. Ali najgore od svega, prepoznao je lice. To je bilo njegovo vlastito lice, izobličeno godinama mržnje prema sebi.
Hranim se strahom, zagrmio je trol, glas mu kao škripanje metala. Ali tvoj strah je poseban, ti se hraniš vlastitom patnjom. Ja sam tvoja budućnost, ono što postaneš ako nastaviš ovim putem.”
Trolov smijeh odjeknuo je poput pucanja kostiju.
A onda, tišina. Ni vjetar, ni lišće, ni njegovo vlastito disanje, samo tama koja ga je gledala natrag.
Znaš li zašto sam ovdje? Nastavio je trol nakon beskonačne tišine. Jer si me sam stvorio. Svaki dan kad si birao bol umjesto nade, svaki trenutak kad si odabrao mračne misli, gradio si me, kamen po kamen.
Čovjek je potrčao, srce mu je rasparalo grudi, dah se kidao u plućima. Spoticao se, padao, dizao se, a tijelo mu je drhtalo od panike. U očaju je podigao kamen s tla i bacio ga prema trolu, ali kada je kamen pogodio čudovište, osjećao je bol na vlastitom tijelu.
Sakrivši se iza starog hrasta, pritisnuo se uz koru koja je bila topla, pulsirala pod njegovim dlanovima poput žive koži. Tada je i drvo počelo govoriti.
Postoji li razlika između mudrosti i ludila? Šapnuo je drevni glas koji je dolazio iz same srži stabla. Ja sam vidio kako stoljeća prolaze poput sjena. Vidio sam kako ljudi dolaze i odlaze, kako se bore s istim demonima kao ti. Neki postanu mudri, a neki polude. Često je to isto.
Stablo je počelo da se pomiče, kora mu se otvarala poput rane koja se sama liječi i ponovno otvara, otkrivajući srce od tamnog zlata koje je kucalo u ritmu njegove vlastite patnje.
Magija nije lijepa, dječače, nastavio je drevni glas. Ona je surova istina koju su ljudi učinili lijepom u svojim pričama, jer ne mogu podnijeti njezinu stvarnu narav. Ona je zrcalo koje pokazuje ono što jesi, ne ono što želiš biti. Hoćeš li prihvatiti svoju tamu ili ćeš bježati zauvijek kao što činiš godinama?
Dok se stablo polagano micalo, njegovi korijeni su se podizali iz zemlje poput zmija koje traže svoj put, čovjek je osjetio da mu se događa nešto neobično. Prvi put te noći, prestao se bojati. Možda je to bio vrhunac ludila, možda trenutak prosvjetljenja, ali osjećao je kako se nešto u njemu mijenja.
I upravo tada, kada je mislio da je dosegnuo dno svoje vlastite tame, u daljini se čuo tih, melodičan topot kopita koji je presjekao noć poput srebrne niti. Stablo je prestalo govoriti, a on je krenuo prema tom zvuku, ostavivši iza sebe svojeg čudnog savjetnika.
Kad je konačno izašao na livadu, prve zrake zore bojile su horizont poput krvi pomiješane s nadom. Iz magle je izronio prizor koji je oduzeo dah onome što mu je ostalo od razuma, zlatni jelen, ali ne kao iz bajki. Ranjen od metaka lovaca, svaki korak mu je bio agonija, a iz rana je kapala krv koja je ostavljala trag po travi poput puta patnje.
Ja sam nada koja se nikad ne ostvaruje, rekao je jelen, glas mu tužan poput vjetra koji puše kroz groblje zaboravljenih snova. Ljudi me vide i misle da ću im donijeti sreću, da ću biti odgovor na njihovu prazninu. Ali ja nosim prokletstvo, svaki koji me ugleda osuđen je da traži ono što ne može naći, da želi ono što ne postoji.
Suze su mu se pomiješale s posljednjim tragovima znoja na licu, ostavljajući slane putanje poput mapa vlastitog stradanja.
Jelen se približio, oči mu duboke i pune bola. Ti ne ludiš, ne na način kako misliš. Ti konačno vidiš istinu koju su svi drugi prikrili lijepim lažima. Svijet je pun čudesa, to je istina, ali svako čudo nosi svoju cijenu koja se mora platiti krvlju duše. Magija postoji, ali ona nije dobrota niti zlo, ona je ravnoteža. Za svaku nadu, mora postojati očaj. Za svaku ljubav, mora postojati gubitak. Za svaku pjesmu, mora postojati tišina.
Dok je jelen govorio, horizont se polako obojio u toplije tonove, ali ta toplina nije donosila utjehu. Umjesto toga, donesla je jasnoću koja je bila gora od tame. Jasnoću da se ova noć neće završiti tako da će se samo vratiti u svoj stari život.
Kad se konačno vratio kući, čovjek nije bio isti. U ogledalu je vidio promjenu, oči mu više nisu bile prazne već su gorjele s novom, opasnom mudrošću koja je bila i blagoslov i prokletstvo.
Nije ponovno vjerovao u magiju kakvu je poznavao iz bajki svog djetinjstva. Umjesto toga, otkrio je da magija postoji u obliku koji nitko ne želi priznati, jer je previše bolna za većinu ljudi, kao ravnoteža tame i svjetlosti, kao cijena koju plaćamo za svaki korak prema istini o sebi.
Noćas je naučio da postoji razlika između ludila koje te uništava polako, dan po dan i ludila koje te oslobađa u jednom strašnom, prekrasnom trenutku spoznaje. Možda je poludio prema standardima svijeta koji se boji vlastite dubine, ali prvi put u godinama, osjećao se živ na način koji je bio i agonija i ekstaza.
Tama koja ga je pratila kući više nije bila neprijatelj koji ga proganja. Bila je dio njega koji je konačno prihvatio nakon godine bijega od sebe samog. U toj noći ludila, nije našao nadu koja laže, već nešto vrjednije i opasnije. Istinu o tome što znači biti čovjek u svijetu gdje je magija stvarna, ali nikad nije besplatna.
Sutradan će ljudi reći da je poludio. Možda će biti u pravu.
Ali on je znao. Ludilo nije počelo te noći. Ludilo je bilo ono što ga je hranilo dok je živio kao mrtav.
Te noći nije izgubio razum. Te noći je prvi put udahnuo.
Tama više nije bila neprijatelj, već njegovo vlastito lice u ogledalu. A u tom licu, u toj sjeni koju je prihvatio, pronašao je ono što cijeli život nije mogao dosegnuti.
Mir.
Matija Gerić
