Postoji trenutak koji krade vrijeme iz džepova vječnosti. Riječni vir se zaustavi u zraku poput zaleđene suze, ptice se zapetljaju u vlastiti let kao da su zaboravile jezik neba, a cvijet drijema na rubu vječnosti, odgađajući svoju smrt za jedan jedini dah. Zrak tada miriše na mokru zemlju poslije kiše, na prvi snijeg što se topi na dlanovima. Tišina ima okus, kao hladna voda iz kamene čaše, kao zvuk kristalnih suza što se otapaju na jeziku. Sve stane. Sve šuti. Sve diše.
Možda je to prvi poljubac.
Vrućina usana u ledenom vjetru. Krhkost kože protiv žege života. Usne se dodiruju nježno, kao što se dodiruju dva krila leptira u oluji. Taj dodir pucketa kao iskra u suhoj travi. Toplina širi žile, probija tijelo, razbija hladnoću svijeta poput cvijeta što prkosi betonu. To nije samo poljubac. To je sudar svjetlosti i tame.
A možda je to prvi pogled.
Oči se susretnu i u tom treptaju svemir se sruši i ponovno rodi. Pogled gori, ali ne peče. On šumi u ušima poput daleke oluje, on miriše na dim i tamjan, na staro drvo i spaljeno nebo. Sve zvijezde padaju u isti tren i bacaju srebrni plašt preko naših ramena. U jednom pogledu cijela povijest stane. U jednom pogledu cijela budućnost nestane. Ostaje samo sada.
Možda je to trenutak spoznaje da nekome značimo.
Osjećaj da postojimo u tuđoj duši kao što mjesec postoji u moru, duboko, tiho, odražen, a ipak neuništiv. Tada se srce otvara. Latica po latica. Zvuk je tih, ali osjetiš ga u grudima kao lom stakla. Ruža se budi i miris širi prostorom, miris sna, miris krvi, miris ljubavi.
Ali možda to nije ni poljubac, ni pogled, ni osoba.
Možda je to drevna magija utkana u nas same, prije nego što su kontinenti popucali. Zlatni prah iz srca umrle zvijezde. Čarolija koja čeka da je netko prizove pravim imenom. Skrivena u najdubljim špiljama duše, tvrda i hladna poput jajeta od kamena, ali unutra vruća kao oganj što čuva zmaj. Trenutak u kojem tijelo postane kamen, a duša plamen.
Imali smo te trenutke, brže od munje, kraće od uzdaha, a ipak vječne kao bol. Nebo se spusti nisko. Tako nisko da ga možeš liznuti. Okus je sladak kao med, ali peče grlo kao rakija. Zvuk je mekan kao krilo ptice, ali udara snažno kao bubanj u prsa. Prošlost i budućnost utope se u jedan otkucaj. Samo jedan. Ali taj jedan traje tisućljećima.
Ali neki od tih trenutaka prevarili su nas.
Došli su kao lažni anđeli, odjeveni u svjetlost ljubavi, a otišli ostavljajući nas gole na kiši razočaranja. Njihov okus bio je sladak, ali se pretvorio u gorčinu pepela. Njihov miris bio je svjež, ali ostavio trulež u srcu. Oni su bili varljiva svitanja. Fatamorgane. Dim. No pravi trenutak ne odlazi. On se urezuje u kosti kao tetovaža užarenim željezom. On postaje koža. On postaje krv. On postaje mi.
Postoji taj sveti trenutak u kojem se zemlja i nebesa vjenčaju.
Tada nemoguće postane jednostavno. Kao dječji smijeh. Kao miris kruha iz peći. Kao dlan što dotiče dlan. Želje ne čekaju, one se rađaju već ostvarene. Rađaju se žive. Rađaju se glasno. Čuješ njihov plač, osjetiš njihovu toplinu, osjetiš kako pulsiraju pred očima poput novorođene djece koja se bore za dah.
Netko ga je pronašao, taj savršeni trenutak.
Živi u njemu kao čarobnjak u dvorcu od svjetlosti. Svjetlost je meka, ali peče. On pije eliksir beskonačnosti iz čaše napravljene od kristaliziranih suza sreće. Zvuk tih suza odzvanja poput zvona u praznom hramu. A mi ostali? Hodamo kroz labirint čekanja. Tražimo zlatni ključ. Žedni. Umorni. Ali duša nam gori. Gori poput dragog kamena koji svijetli i kad ga nitko ne vidi.
Srce mi kuca kao bubanj u dalekoj džungli. Bubanj koji zove, bubanj koji prijeti. Zvuk je sirov, zvuk je čist. Krv mi teče poput rastopljenog srebra. Gori. Reže. A duša? Duša se okreće prema nečemu što ne pripada ovoj strani stvarnosti.
Zrak ima okus. Med i sol. Čarolija visi u njemu. Slatka kao med iz košnica duhova. Gorka kao suze anđela što se nikada nisu rodili. Sve miriše na grom, na kišu, na prvu travu poslije zime. Svemir se skuplja. Mreža od svile obavija me. Osjećam ruke, nevidljive, ali snažne. Vuku me prema snu većem od mojih snova.
Možda je to ljubav koja putuje kroz dimenzije.
Možda je to smrt koja pleše u bijeloj haljini.
Možda je to Bog koji se konačno odlučio smijati.
A možda je to samo trenutak.
Ali onaj pravi.
Onaj u kojem šapat vjetra postane razumljiv srcu.
Onaj u kojem zvijezde crtaju nova zviježđa samo za nas.
Onaj u kojem vrijeme curi kroz prste kao tekući dijamanti, hladeći kožu, režući dlanove, ali darujući vječnost.
I tada shvaćam.
Trenutak nije iskrica u mraku.
On je cijeli svemir što se rađa u jednom dahu.
To je vatra u vodi. Svjetlost iz tame. Poljubac u praznini. Pogled u beskraj. Zvuk kristalnih suza na jeziku.
To je poljubac koji ne prestaje.
Pogled koji nikad ne gasne.
Otkucaj koji odjekuje kroz stoljeća.
Nešto dolazi kroz pukotine u svijetu.
Mogu ga čuti.
Mogu ga mirisati.
Mogu ga okusiti.
To nije nada. To nije iluzija.
To je onaj sveti, nježni, snažni, vječni trenutak.
Onaj koji ostavlja bez daha.
Matija Gerić
