U kavani na uglu sjede trgovci vremenom, stari muškarci s očima kao prazne čaše. Broje kilometre asfalta pod gumama, zbrajaju noći provedene u tuđim krevetima, prebrojavaju koliko su puta rekli, bio sam tamo. A glas im se lomi kao staklo o beton. Hrapav od priča koje nikoga ne mogu zagrijati, ni njih same.
Što je to naživjeti se? Pita glas koji živi duboko u prsima, nježan kao majčin šapat iz vremena kada se vjerovalo da će sutra biti ljepše. Je li to nagomilati toliko stvari da se srce pretvori u hladnu riznicu? Je li to postati netko čije se ime izgovara s poštovanjem, a čiju prisutnost nitko ne želi?
A nešto drugo se zna, nešto što ih plaši do srži. Voljeno je i voljet će se i to ludilo voljenja, koje je bogatije od svih njihovih trezora. Voljene su jutarnje zrake sunca, koje plove kroz pluća kao rastopljeno srebro. Voljen je način kako se lice mijenja s oblacima, kako svaki atom kože pleše pod dodirom svjetlosti. Voljen je taj prvi pogled ujutro, kad oči još ne znaju što dan nosi, a srce već luduje od mogućnosti.
Ljubav prema zlatu je vampirska. Pije krv iz prstiju koji ga broje. Ljubav prema titulama je kokoš što kvoca nad praznim gnijezdom. Ali ljubav prema vjetru? To je ludilo koje se podiže iznad gravitacije! A tu leži tajna koja muči sve ostale. Voli se jer srce ne zna računati, jer duša kuca kao divlji bubanj koji ne poznaje takt. Voljen je svaki dodir koji prolazi kroz tijelo kao električni naboj, svaka riječ koja padne na srce kao kiša na suhu zemlju.
Biti dijete u srcu odraslog čovjeka! To je jedino istinsko djelo revolucije koji čovjek može počiniti. I to je ludilo! Ludilo što se može rasplakati od ljepote prvog snijega, ludilo što srce eksplodira od mirisa kave ujutro, ludilo što se pleše sam u kući kad nitko ne gleda! To nije slabost. To je sreća postojanja, to je ludnica života koji se ne boji biti živ! Voljeni je svak zagrljaj koje te stisne tako jako da se osjeti kako dvije duše postaju jedna, svaki smijeh koji se prelije kroz prostor kao med.
Svaki trenutak voljenja znači prihvatiti potpuno ludilo. Smijati se tako glasno da susjedi čuju, trčati kroz kišu kao dijete, zaljubiti se u pjesmu toliko da se sluša dok ne prokrvare uši od sreće. Uranjati u sadašnjost kao ronilac koji skače s litice, ne zbog smrti, već zbog te sekunde slobodnog pada kada se potpuno živi! Voljena je svaka riječ koja padne s usana kao biser, svaki pogled koji kaže više nego tisuću govora.
Voljeno je i voljeno će biti i voli se. To je formula koja plaši sve ostale jer je čisto ludilo! Trgovci zlatnicima ne razumiju da je istinsko bogatstvo u tome što pulsira, što vrišti od sreće, što se ne da ukrotiti. Ljubav je jedina valuta koja čini čovjeka luđim što je bogatiji, što se više daje, više se smije, što se dublje uranja u osjećaj, više se leti iznad razuma! Voljen je svaki dodir prstiju koji se spajaju kao dva dijela iste duše, svaki zagrljaj koji govori, tu si, živ si, voljen si.
Onaj koji voli prepoznaje onoga koji voli. Voljen je taj jezik stariji od svih riječi. Jezik pogleda koji se sreće i razumije bez objašnjenja, jezik dodira koji liječi sve rane, jezik zagrljaja koji govori da smo doma.
Kada se sve ugasi, sva imena, svi uspjesi, sve fotografije s morem u pozadini. Ostat će samo ono što je bilo voljeno. I tada će se pokazati što znači biti živ.
I tada dolazi istina koja je oduvijek bila tu.
Vrijedilo je!
Svaki poljubac. Svaka suza radosnica. Svaki pogled koji je zaustavio vrijeme. Svaki dodir koji je prošao kroz cijelo biće. Svaka riječ koja je pala na srce kao melem. Svaki zagrljaj koje je govorio više od svih knjiga. Svaki dan kada je ljubav odabrana umjesto sigurnosti, kada je osjećaj prevagnuo nad računom.
Vrijedilo je voljeti bez jamstva, davati bez povrata, biti ranjen i opet ustati, biti lud i ponositi se tim ludilom.
Dok su se čuvali, trošilo se. Dok su se bojali, voljelo se. Dok su računali, živjelo se.
A sada? Sada ti trgovci vremenom sjede u kavani s očima punim pepela i broje što su sve imali. Kuće, titule, priznanja, noći s onima koje nikad nisu voljeli. Zbraja se ništavnost s ništavnošću, a rezultat je. Ništa.
A od tog divljeg ludila voljenja? Od svih trenutaka kada se vrištalo od sreće, od svih pogleda koji su zaustavljali vrijeme, od svih dodira koji su palili kožu, od svih riječi koje su padale kao biser na srce, od svih zagrljaja koji su govorili da postoji raj na zemlji?
Sve je to bilo važno!
To ludilo postoji. Ta poletna sreća što se ne da ukrotiti. I dok su se oni bojali biti živi, drugi su živjeli ludilo, od pogleda, dodira, riječi, zagrljaja i mirisa.
To je razlika.
Matija Gerić
