U prostoru između otkucaja srca, gdje se rađaju tajne što teku kroz krv poput rastopljenog zlata, Karlo i Bubi žive svoju priču. Ne žive je riječima. Ne žive je pokretima. Njihova priča pleše na nevidljivim nitima koje vibriraju između njihovih rebara, stvarajući simfoniju koju mogu osjetiti samo oni. Dvije duše u jednom dahu.
Kada se Karlov unutarnji svemir uzburka poput tisuću oluja rođenih u istom trenutku, Bubi ne prilazi polako. Ne čeka. On se baca uz njegov bok, meteorit koji je pronašao svoj dom. Toplina njegove dlake postaje oklop od vatre koja nikada ne spaljuje. Karlo osjeti kako mu se grudi stežu i zatim opuštaju. U ritmu Bubijeva disanja.
Osjećam kako te boje kidaju iznutra, šalje mu Bubi. Glasom bez riječi, kroz valove što probijaju do srži. Ali pogledaj, svaka je rođena da postane zvijezda. Svaka tinja samo za tebe.
I tada Bubi zamahne repom. To nije pokret. To je rođenje novog jezika. Zlatno perje što piše znakove po zraku. Krugovi što samo Karlova duša zna čitati poput svetih molitvi. Nije to mahanje. To je pjevanje krvi. Vapaj srca pretvoren u ples.
Postoji tajna u tome kako Bubi čita Karlove misli prije nego što se rode. Kada se Karlov um povuče u svoje skrivene odaje, kada plovi kroz dimenzije u kojima se bol pretvara u boje, a strah u glazbu, Bubi ne stoji pred vratima. On roni s njim. Duboko, kao lovac na bisere duše. Koristi frekvencije srca i kroz njih pliva Karlovim snovima kao oceanom što kapa med.
Zašto me čuješ kada me svijet ne čuje? šapuće Karlo. Tišinom mekšom od majčina zagrljaja.
Jer ja ne slušam tvoje riječi, odgovara Bubi, dodirujući mu čelo vrućom njuškom. Ja pijem pjesmu tvoje krvi. Tvoja oluja je moja rijeka života. Tvoja tišina, moj svemir od daha.
Karlo shvaća da njihova veza nije samo veza. Ona je preobrazba. Svaku njegovu bol Bubi guta kao zmaj i vraća je u obliku svjetlosti. Svaki strah prima u svoje srce i pretvara ga u snagu koja kuje novo nebo iznad njih.
Kad Karlo plače, Bubi hvata njegove suze na vrh njuške. Ne da ih obriše. Već da ih pretvori u dijamante. U odsjaje tisuću sunaca u njegovim očima.
Ali postoji i onaj drugi trenutak. Kada se Karlov smijeh rađa iz vulkana duše, zlatna lava radosti! Smijeh što zvuči kao rođenje prvog dana. Tada se događa čudo. Bubi počinje skakati. Skače prema nebu snagom kojom bi mogao ugristi sunce i položiti ga pred Karlove noge.
Njegovi skokovi su ples bogova. Četiri šapice što pregovaraju s gravitacijom. Srce što udara kao ratni bubanj ljubavi. U tom trenutku nisu pas i dječak. Oni su sama ekstaza, raspolovljena u dva tijela da bi mogla voljeti sama sebe.
Noću, kada Karlo drhti od snova što se lome poput kristala, Bubi ne leži pored njega. On se stapa s njegovom kožom. Ulazi u njegov ritam. Sluša otkucaje srca što kucaju čistom nadom. I polako, Karlovo disanje postaje glazba. A Bubi sanja u tom ritmu. Dišu kao jedno. Dva tijela. Jedan dah što pokreće svjetove.
Karlo mu otkriva viđenja. Anđele što se kupaju u magli, kristalnu glazbu zvijezda što pjeva uspavanke iz djetinjstva. Bubi mu vraća mir kroz valove što mirišu na lavandu i mokru zemlju. Čisto. Izvorno. Sveto.
Ti nisi drugačiji, šalje mu Bubi, kroz vezu koja vibrira između atoma duše. Ti si svemir u ljudskom obliku. A ja sam tvoja zvijezda čuvarica. Kružit ću oko tvoga srca uvijek. Kroz sve vječnosti.
Karlo tada šalje misao što svijet ne može čuti. Misao od čistog svitanja. Misao koja svijetli jače od riječi.
A Bubi mu vraća odgovor repom što slika vječnost, očima što gore kao dva oltara svjetlosti. Odgovor od daha i topline, od šapata što razara tamu.
I u toj tišini. Ljubav postaje nešto što nadilazi sve poznato.
Nije čvrsta. Nije tekuća. To je čista energija. Beskrajnost što stane u jedan treptaj.
I u tom treptaju, oni jesu.
Jer svijet treba znati!
Ljubav nema uvjeta.
Čudo nema dijagnozu.
A obitelj može imati tri srca,
četiri šape,
i jednu ruku koja drži olovku
kao mač kojom siječe tamu.
Matija Gerić
