Ljubav je… pa kako da to napišem, a da ne slažem? Kako da je opišem, a da ne pojednostavim? Možda je najbolje reći, ljubav je ona što uvijek dolazi bez najave, a nikada ne odlazi bez posljedica. Nije ona definicija u udžbeniku, nije slika u romantičnom filmu, nije čak ni srce na poruci. Ona je… više. I manje. I sve između.
Ponekad se skriva u dodiru koji traje točno onoliko koliko treba da poželimo još jedan. Kao kaplja rose što se oklijeva na laticama, ne želi pasti, ne želi ostati. Ili u tišini između dvoje ljudi koji više ne trebaju riječi, tišini koja govori glasnije od svih pjesama, koja šapuće tajne što ih samo srca razumiju.
Ponekad je pogled koji traje predugo, a ne boli. Pogled što prođe kroz oči ravno u dušu, kao sunčeva zraka kroz prozor, ostavljajući zlatne tragove po podu misli. Ili osmijeh koji se ne tiče usana, nego pupka, ili negdje još dublje, tamo gdje se tijelo susreće s dušom, gdje anatomija postaje poezija.
Kažu da je fizička privlačnost početak, a razum nastavak. Ali što ako je ljubav zapravo ona čudna treća stvar? Nešto što ne ulazi ni kroz oči ni kroz misao. Rupa u svijetu između daha.
Možda je to ono šesto čulo, instinkt što zna prije nego što shvatimo, osjećaj što prepoznaje prije nego što razum kaže,da. I ostaje. I kad sve drugo ode, kao posljednja svijeća u napuštenoj crkvi, treperi, ali ne gasi se.
Ljubav se ne bira. Ona bira.
Ulazi tiho, kao rosa koja se skupi na prozoru u zoru, nema je navečer, a ujutro je tu, kristalna i neizbježna. Ili kao nemir prije sna, kao da nam nešto važno šapće s one strane jastuka. Nosi sa sobom nadu koja je veća od neba, pa onda tu nadu slomi kao staklo o beton, pa ti kaže, e sad, sad stvarno voliš.
Jer ljubav nije samo ono lijepo. Ljubav je i ono teško i ono tužno i ono nesigurno. Ljubav je oluja što donosi i kišu i dugu odjednom. Zna kako da te razvuče po vremenu i prostoru, da te posloži i rastavi kao puzzle koje nikada nisu imale sve dijelove, jer si ti komadić, a ona je cijela slika.
Upoznao sam je mnogo puta. I svaki put je izgledala drugačije. Imala je drugačiji glas, ponekad je bila jazz u 3 ujutro, ponekad klasika u podne, ponekad rock koji te probudi iz kome. Drugačije ruke, nekad su milovale kao proljetni vjetar, a nekad držale kao sidro u oluji. Drugačiji razlog da ostane i jednako dobar razlog da ode.
Uvijek ista, a nikad prepoznatljiva. Možda zato što ne dolazi iz nas, nego prolazi kroz nas. Kao vjetar koji ne zna da je vjetar. Kao svjetlo koje ne zna da sja. Kao rijeka što teče kroz naše tijelo, a mi mislimo da smo mi ti koji tečemo.
A opet, kad nestane, sve stane.
Mirisi izblijede kao fotografije ostavljene na suncu. Okus postane tup, kao da nam je netko ukrao jezik i ostavił samo oblik. Riječi se smanje, skupe se u kut usta kao prestravljena djeca. Čula spavaju zimski san, kao da čekaju da se ona vrati i ponovno ih zapali, da bude šibica našoj svijeći.
Što je onda ona?
Možda samo srce svijeta koje lupa unutar našeg, a mi mislimo da je to samo osjećaj. A zapravo, to je svemir što kuca u nama, bez pitanja, bez smisla, bez milosti. Galaksije se vrte u našim grudima. Zvijezde se rađaju u našim pogledima. Crne rupe gutaju sve što nismo rekli.
Lupa kad ljubimo, kao tisuća bubnjeva na proslavi koju organiziraju bogovi. Kad gubimo, kao posljednji otkucaj sata koji se zaustavlja zauvijek. Kad čekamo, kao da brojimo sekunde do rođenja svijeta. Kad bježimo, kao srce jelena koji je ugledao lovca.
Lupa u tišini, u stisku ruke koji govori ono što nije napisano ni u jednoj knjizi. U suzi koja ne zna zašto je pala, jer padaju i kiše koje ne znaju zašto su oblaci.
To nije naše srce. To je nešto veće, dublje, starije od nas.
Starije od prvog poljupca koji se dogodil u prvoj šumi. Dublje od najdubljih oceana gdje žive stvari bez imena. Veće od najvećih snova koje sanjaju djeca kad još vjeruju u magiju.
I kad ga čujemo, sve drugo utihne kao da je glazba napokon došla kući.
I samo stojimo. Kao stabla koja su naučila plesati. I dišemo. Kao da je svaki udah molitva, a svaki izdah zahvalnost. I znamo.
Znamo da smo dio nečeg beskonačnog, nečeg što nema ime, a ima sva imena. Nečeg što je uvijek bilo tu i uvijek će biti. Ljubav koja se preoblači u tisuću lica, a ostaje jedna jedina, vječna, neuhvatljiva.
Matija Gerić
