Postoje oni koji nose nevidljivu krunu od trnja.
Duše su im otvorene rane kroz koje prolazi sav vjetar svijeta. Ljubav ih je napustila poput dima što nestaje u zoru, ostavivši miris pepela i sjećanje na toplinu koja je nekad bila.
Oni osjećaju previše.
Srca im kucaju u ritmu tuđih rana. Označeni su kao otočići u moru ravnodušnosti, ostavljeni na pragovima zatvorenih vrata, gdje još uvijek čekaju.
Čekaju da ih netko prepozna. Da vidi dubinu njihove rijeke. Da pronađe blagoslov skriven u prokletstvu.
Oni su odabrani, ne za sreću, nego za razumijevanje jezika bez riječi.
Srce… to crno sunce u prsima.
Kad se prepolovi poput zrelog šipka, iz njega poteče med gorčine što zaslađuje duševne rane. Krv postaje tinta. Bol postaje pjesma. A sjećanja… lavina što odnosi sve osim onog što zaboli čim ga dodirneš prstom svijesti.
U trenutku pucanja shvatiš da bol govori svojim jezikom, bez gramatike osim suza, bez rječnika osim uzdaha.
Uvlači se poput zimskog vjetra, šatorom se nastani u srži postojanja, ondje gdje ljepota i užas drže jedno drugo za ruku.
Ne odlazi. Postaje dio nas.
Diše našim dahom, kuca poput sata što mjeri vječnost. Svaki otkucaj, suza što se kristalizira u dijamant mudrosti. Svaki dah, nota u simfoniji koju sretan čovjek nikada neće čuti.
I tada… dolaze tri sestre. Vječno trojstvo patnje.
Bol. Najstarija, kraljica s krunom od leda i očima od tinjajućeg ugljena.
Hoda bosa po polju trnja, a iza nje niču crvene ruže. Iz njenih prstiju kapaju kapi mjesečine pomiješane sa suzama, eliksiri što ne proklinju nego posvećuju. Ona uči da se u najdubljoj tami rađaju najsvjetlije zvijezde.
Tuga. Vještica čije se ruke sjećaju svakog pepela.
Kosa joj je rijeka srebra, a dlanovi čuvaju prašinu naših razorenih snova. U posudama od mjeda miješa ih s rosom što pada prije svitanja. Iz raspadanja stvara zlato, iz praznine dijamante. Njen glas je zvono što doziva izgubljene kući, kao dah posljednje jesenske ruže.
Suze. Najmlađa, djevica što hoda po zrakama mjesečine.
Koža joj sja poput bisera, a oči su dva tiha jezera u kojima se ogleda cijelo nebo. U srebrnim vrčevima čuva svaku suzu ikad prolivenu, od prve, dječje, do posljednje, umiruće. Pretvara sol u kristalne molitve, blagoslivlja naše rane tišinom koja liječi.
One ne dolaze odvojeno. Dolaze kao jedno srce u tri oblika.
Pogledajte ih. Ljude s ožiljcima umjesto aureola. Ranjena bića koja hodaju među nama kao tajni glasnici višeg reda.
Iz njihovih usta kapaju riječi što su istovremeno rana i oprost, disanje im je teško, svaki izdah pušta djelić duše u svemir.
Oni znaju tajnu, da se iz krhkosti rađa snaga, da iz najdubljih rana izrasta svjetlost.
Mi, prokleti…
Mi koji smo ih vidjeli u vlastitim zrcalima. Mi koji smo sjedili s njima za stolom šutnje i pili čaj od gorkih, ljekovitih trava.
Mi smo odabrani, ne za mirne snove, nego za čitanje znakova koje drugi ne vide. Za pretvaranje rana u krila, tuge u mudrost, suza u svjetlost.
I možda… to je naš najveći dar.
Da dotaknemo ono što drugima ostaje skriveno. Da otvorimo vrata u prostorije gdje riječi postaju krila, gdje se bol pretače u nezamislivu ljepotu.
Gdje se teške, slane suze pretvaraju u svjetlost što obasjava put onima čije duše još lutaju labirintima tame.
Jer mi smo ih vidjeli. Tri sestre. I preživjeli njihov blagoslov.
Matija Gerić
