Šapat stranica u tišini noći…
Kad padne zadnja stranica i ugasi se posljednje svjetlo, priče ne utihnu. One tada počnu disati dublje, toplo i vlažno poput daha što magli staklo. Slova se pomaknu, sitna i nesputana poput mrava što nose zlatna zrnca tajni, riječi se dodirnu i zavrte u plesu nalik onome u zaboravljenoj dvorani, a rečenice procvjetaju kao divlje cvijeće poslije ljetne kiše, šireći miris koji te obavija i ostaje na tvojim prstima. Između redaka, gdje se tinta miješa s tišinom, živi tajna koju malo tko poznaje.
Priče su živa stvorenja. Neukrotiva, hirovita, protkana neobjašnjivom energijom koja ti lagano struji kroz kožu dok čitaš.
Čuješ li? To papir diše, šuštav i topao. To suze šapuću prije nego padnu, slane i teške. To smijeh treperi u zraku, spreman da se rasprsne u svjetlost.
Zamisli, samo na tren, da se sve priče oslobode svojih papirnatih kaveza… Junaci bi kročili van iz poglavlja, ljubavnici iz romantične novele sreli bi detektiva iz kriminalističke priče, a zmajevi iz starih bajki proparali bi nebo nad modernim gradovima, ispuštajući miris dima i zlatne prašine.
Simfonija glasova, ritmova i boja potresla bi temelje stvarnosti, pretvarajući svijet u kazalište bez kraja i početka, gdje bi svaka ulica svjetlila poput svijeće na vjetru.
Priče su rijeke koje teže svom oceanu. Svaka nosi boju, miris, melodiju i kad se sve spoje, nastane poplava osjećaja koja stvara novu zemlju značenja. Kraljevstvo gdje se magija i stvarnost grle zauvijek, a zrak miriše na kišu i med.
U gradu gdje bi priče hodale slobodno, vitezovi bi razgovarali s poslovnim ženama na raskrižju, vile bi plesale u parkovima dok bi im svjetlost klizila niz krila, a djeca više ne bi znala gdje završava mašta, a počinje dan.
Sivi beton pretvarao bi se u zlatne dvorce, a kišne kapljice u prozirne dragulje koje bi nebo tiho spustilo na dlan. Svaki poljubac bio bi početak epa, svaki rastanak tragedija koja miriše na dim i more.
I sad, dok ove riječi klize u tvoju svijest, priče već puštaju korijenje unutra. Osjećaš li lagani vjetar na potiljku? Gnijezde se poput ptica selica, skrivene u najdubljim kutovima tvoje duše, gdje tvoja sjećanja i njihova magija počinju disati istim ritmom. Svaka priča koju pustiš unutra ostavlja neizbrisiv trag, mijenja tvoje snove, prebojava dan u dublje nijanse i uči te hodati po nevidljivim mostovima između svjetova.
Svaki put kad otvoriš knjigu, otvaraš vrata u divlji svijet. A iza njih, u polutami, već stoje. Gledaju te. Dišu tvoj zrak. I čekaju da ti priđu bliže.
To je najljepša opasnost kojoj se možeš predati.
Jer na kraju, sve se svodi na ovo. Jesi li spreman pustiti priče da ti dotaknu rame, da ti prođu prstima kroz kosu, da ti šapuću ime u mraku? I znaš li da, kad te dotaknu, više nikada nećeš biti isti?
Priče su divlja stvorenja.
I već su zakoračile preko tvoga praga.
Matija Gerić
