Srce kuca. Ljubav se budi.
Rađa se u prvom dahu, kad majčine usne šapnu ime u tišinu koja se pretvara u glazbu. To je ljubav što teče poput zlatnih žila kroz kamen postojanja, dublja od oceana koji nikada nije vidio obalu, viša od neba što se proteže u nedokučive daljine. Srce majke, prva katedrala u kojoj se klanja duša. Otkucava moćan ritam po kojem će svijet plesati kroz sva svoja godišnja doba.
Kucanje se ubrzava. Emocije se pale.
U prvom zagrljaju, između majčinih ruku koje su i utočište i krila, rađa se svemir unutar svemira. Nježnost eksplodira poput supernove, stvarajući galaksije i raspršujući čestice čiste ljubavi kroz prostore srca. Suze sreće postaju kristali iz kojih niču zvijezde, a osmijeh, taj nebeski most, spaja zemlju i nebo u jednu pulsirajuću himnu koja probuđuje i mrtve.
Puls jača. Ljubav raste.
Ne poznaje boju kože, ne pita za imena bogova, ne broji godine niti mjeri visine. Majčinska ljubav je prajezik kojim sve duše govore. Jezik što daruje život svakom dodiru, svakom pogledu koji probija tamu, svakom šaptu nade uz uho djeteta koje sanja o leptirima. Kroz njezine žile teče mudrost tisuća generacija, poput lave što oblikuje kontinente, a u očima joj se zrcali odsjaj svih zalazaka sunca koji su ikad obojili svijet u ružičasto i zlatno.
Kucanje bijesni. Srce eksplodira.
Iz tog izvora ljubavi, poput vulkana koji bljuje zlatnu lavu, rađaju se svi ostali plameni srca. U svakoj ljubavi gori ta nesalomljiva iskra. Majčin dah koji je rekao “Živjet ćeš” i pretvorio ga u svetu istinu što gori u kostima postojanja i pokreće more u krvi zvijezda.
Sve postaje jedno.
U beskrajnom polju postojanja, gdje vrijeme crta krugove poput djeteta koje uči pisati, ljubav cvjeta kao tisuće divljih makova što pucaju od životne snage. Crveni, žuti, bijeli, ljubičasti, svaki cvijet priča svoju priču, svaki šapuće tajnu koja može preokrenuti sudbine. Vjetar nosi njihove mirise u daljine, miješajući ih u parfem po kojem se duše prepoznaju čak i kad se nikada nisu srele.
Kucanje se stapa s ritmom zemlje.
Majčinske ruke postaju krila što dižu nove generacije prema suncu. Uspavanke se pretvaraju u zakletve što drhte u korijenima bića. Melodije koje planine pjevaju svojoj djeci, što šume šapuću lišćem. Njezine suze postaju kiša koja oživljava pustinje i budi sjeme ljubavi u najtvrđoj zemlji, a smijeh svjetlost što briše granice između života i smrti, govoreći tami da joj je vrijeme isteklo.
Sve pulsira kao jedno divovsko srce.
U trenutku kada se svi tokovi spoje, majčina ljubav, prvi plamen što pali zvijezde, pretvara se u orkanski vihor koji rađa nove svjetove, u užarenu auroru što pleše između duša i tjera srce da vrišti od radosti što diše baš sada. Baš ovdje. Baš u ovom trenutku kad sve što jest postaje ljubav koja proguta tamu i eksplodira u tisuće novih sunaca.
Kucanje. Samo kucanje.
I u tom beskrajnom polju postojanja, gdje vrijeme nestaje, ljubav cvjeta kao tisuću sunaca odjednom, svako srce vulkan života, svaki dah oluja što nosi čudesa u nove svjetove.
Vječno kucanje koje zna.
Ljubav je snaga koja daruje život, razlog zbog kojeg se svakog jutra u beskrajnom polju postojanja rađa novo sunce, ono što spaljuje sve što nije vječno.
Matija Gerić
