Postoji kafić na uglu gdje se svakodnevno održava predstava najnježnija na svijetu. Dva glumca koji čekaju da jedan drugome nešto kaže, a scenarija se ne sjećaju jer je nestao prije pet godina, kao prva ljubavna pjesma koju si zaboravio da pjevaš, ali ti melodija još uvijek struji kroz vene.
Leo i Dora se poznaju otkad pamte, dijele prijatelje kao što dijeca dijele tajne šapatom pod zvijezdama, idu na iste zabave gdje se pretvaraju da ne primjećuju jedno drugo, a u biti se kružno motaju jedan oko drugoga kao dva leptira koji plešu oko istog cvijeta, svaki čekajući da drugi prvi sleti na laticu mirisnog neznanja.
Ona sjedi kao princeza iz bajke koja je zaboravila da čeka princ, ali srce joj još uvijek kuca u ritmu kraljevskih valcera. Nosi osmijeh kao dijete koje je sakrilo najljepši cvijet u svijetu i čeka da ga netko primi kao poklon.
Da li je moja kosa meka kao svila o koju si anđeli brišu suze, da li ovaj crveni ruž govori, poljubi me nježno kao što kiša ljubi zemlju ili voli me čisto kao što dijete voli majku i zašto svaki put kada se nasmijem, on spušta pogled kao da gleda u ogledalo svoje duše i tamo vidi moje ime pisano zlatnim slovima? Misao joj se uvija kao mačka koja je konačno pronašla dom u srcu koje kuca samo za nju.
A znakovi?
Šalje ih kao pismo pisano nevidljivom tintom ljubavi koja se može čitati samo očima srca. Puno nježnosti, malo hrabrosti, to se može shvatiti na više načina, kad duše govore jezikom koji tijela tek uče.
Crveno rumenilo, cvijet koji cvjeta na licu kad srce prepozna svoju drugu polovicu. Prebacivanje kose, plašljivi ples djevice koja se prvi put zaljubila i ne zna da je ljubav najprirodnija stvar na svijetu.
Leo čita signale kao dijete koje uči čitati prva slova svoje sreće. Pogrešno, ali s tolikom čistoćom namjere da je svaka greška zapravo korak bliže istini. Kao da pokušava pronaći put do raja koristeći mapu napisanu na oblacima koji se mijenjaju s vjetrom njegove nesigurnosti.
Što ako me odbije, ali kako može odbaciti nešto što nikad nisam ni ponudio, što ako se prijatelji smiju nad mojom čistom ljubavlju kao što se smiju nad djetetom koje prvi put vidi more i misli da može stati u šaku, što ako misle da sam naivan jer vjerujem da postoji ljubav kao u filmovima gdje se ljudi vole bez razloga osim što postoje, što ako ovo uništi našu nevinost kao kiša koja kvari crtež napravljen kredom na asfaltu, što ako Dora nikad više neće htjeti podijeliti sa mnom tišinu koja je ljepša od najljepših riječi…
Strah mu se uvija oko srca kao nježna zmija koja štiti blago od onih koji ga neće znati cijeniti.
Razgovaraju. Kratko. Nježno. Kao da svaka riječ vrijedi koliko jedan poljubac na čelo.
Kako ti je bilo na poslu? Dobro. Tebi? Također.
Što je zapravo prijevod za!
Sanjao sam te među brojevima i tablicama, tvoje ime mi je bilo kao molitva koja me čuvala od dosade.
Danas sam kupila kavu u šalici boje tvojih očiju i gotovo sam se rasplakala od ljepote tog trenutka.
Ona ga gleda očima u kojima se kupaju neispovjedane pjesme o ljubavi koja ne traži ništa osim postojanja.
On gleda svoje ruke kao da u njima drži sve njezine osmjehe koje je sakupio proteklih pet godina i broji ih kao svetac koji broji krunice.
Ona gleda kroz prozor na kišu koja pada kao blagoslov na zemlju žednu nježnosti.
On podiže pogled prema njoj i njihove oči se sreću kao dvije rijeke koje se spajaju u more bezgranične čistoće, svaki pogled noseći u sebi obećanje da će ljubav biti lijepa koliko god dugo čekala.
Trenutak. Vječnost napisana na vodi. Nestalo kao san koji se ne želi zaboraviti.
Ona se osmjehuje, osmjeh joj cvjeta na licu kao prva ruža u vrtu gdje nikad nisu rasle ruže. On osjeća kako mu se duša pretapa u nešto novo, nešto čisto kao snijeg koji nikad nije dodirnuo zemlju, kao da se rađa iznova svaki put kad ona pomisli na njega.
Poznavati nekoga toliko godina, biti zaljubljen u njega i ne reći da ga voliš je kao držati u rukama najdragocijeniji dragulj na svijetu, a bojati se otvoriti šake jer bi te mogao zaslijepiti svojom ljepotom.
Dora briše poruku na telefonu. Hej, hoćeš na kavu? (I možda se zaljubiti lagano, polako, kao što se zaljubljuju cvijetovi u sunce.)
Zvuk brisanja kao uzdah anđela koji je skoro rekao Bogu koliko ga voli, ali je ostao bez rijeći u tome trenutku.
Prst joj se zadržava nad tipkovnicom kao ptica koja se priprema za prvi let iznad mora nepoznatog, ali sigurnog da je more stvoreno baš za njezina krila.
Možda je trebala počiniti taj najljepši zločin prema strahu, jer postoje grijesi činjenja i grijesi nečinjenja, a srce koje voli ne razlikuje jedno od drugoga, ono samo sija kao svijeća koja gori za one koje voli. Ponos je samo maska koju nose oni koji se boje pokazati koliko su krhki i lijepi u svojoj krhkosti.
Leo razmišlja u kružnim mislima koje se vrte oko nje kao planeti oko sunca. Možda mi želi biti samo prijateljica, možda se boji pokvariti ovu čistu ljubav koju imamo, možda je mudra jer zna da su najljepše stvari one koje čekaju svoj trenutak, kao cvijet koji čeka pravo godišnje doba za cvjetanje. Možda sam idiot, ali idiot koji vjeruje u ljubav, što je najljepši oblik biti idiot.
Možda je treće točno i to je savršeno.
Dan se otkotrlja kao lopta napravljena od oblaka, meka i neuhvatljiva. Leo odlazi kući s okusom kave koji mu se zalijepio za nepce kao okus prvih poljubaca koje još nije dao i osjećanjem da je propustio nešto važno, ali i da je to nešto važno još uvijek tu, čeka ga kao što ljetni dan čeka na zalazak sunca.
Kao kad znaš da si zaboravio nešto prekrasno, ali nisi siguran što, samo osjećaš da je ljubav negdje blizu, diše s tobom, hoda tvojim koracima.
Dora sjedi u kafiću koji se prazni oko nje kao pozorište nakon najljepše predstave ikad izvedene i pita se zašto ljubav mora biti kao stara fotografija. Znaš da je trenutak bio stvaran, još ga možeš osjetiti na vrhu jezika, ali nikad nećeš moći ponovno ući u taj okvir.
Između njihovih stolova zrak je gušći od običnog zraka, prekriven tankim slojem neizgovorenih, volim te, koji se lijepe na kožu kao pelud na krila leptira.
Kruže oko sebe kao dva mjeseca oko iste planete ljubavi, uvijek na istoj udaljenosti koja je savršena za čekanje, nikad dovoljno blizu da se spoje, a nikad dovoljno daleko da se zaborave.
Možda je to bio znak.
Da ljubav nije u riječima koje kažemo nego u riječima koje šapućemo u tišini svojeg srca, u pogledu koji traje sekundu duže od potrebnog, kao da želimo zaustaviti vrijeme, u mirisu koji ostaje na odjeći kao dokaz da smo jednom bili blizu raja.
A možda je samo kafić na uglu gdje se dvije čiste duše prepoznaju svakog dana. I svaki dan se prave da ne znaju tko su, jer znaju da je najljepša ljubav ona koja raste polako, kao cvijet koji ne žuri procvjetati jer zna da će, kad se konačno otvor, biti najljepši cvijet koji je ikad postojao.
Kiša još uvijek pada kao blagoslov.
Oni još uvijek čekaju kao anđeli koji čekaju dozvolu za let. Ljubav raste tiho, poput daha između dva možda. Nevidljiva, a jača od svih riječi.
A ti, koji čitaš? Koliko poruka ti stoji neposlano?
(Ne laži. Znamo oboje.)
A svaka od njih mogla je biti nečiji spas.
Matija Gerić
