Postoji taj svijet u kojem boje plaču. I u njemu živi dječak koji osjeća ono što mi više ne znamo imenovati.
I sve u njemu počinje bojom.
Žuta mu stiže kao drevna mudrost koja plače za izgubljenim sunčanim trenucima. Ona ne sjaji, ona krvari zlatom tuge za svakim danom koji je umro nezamijećen. Kad s njom razgovara, njezine suze mu se tope na dlanu poput toplog kristala što čuva sjećanja, a on joj šapuće imena svih proljeća koja su zaboravila kako se vratiti. Ona mu odgovara dahom što miriše na posljednji poljubac majke Zemlje.
Crvena se skriva u najdubljim jazbinama njegova srca. Ne govori, kuca stihove kroz arterije, jer nosi vatrene knjige pisane krvlju svih koji su ikad voljeli istinski. Kad se napokon usudi progovoriti, glas joj se lomi poput stakla u kojem se ogleda prva patnja svijeta.
Plava šiva nebeske čipke oko njegovih misli. Melodija joj teče kroz kosti poput rijeke što nosi imena svih koji su umrli daleko od doma. A zelena, zelena je ratnica što nosi bol cijele prirode u svojoj duši. Kad netko povrijedi pravdu, ona urla kroz njegove oči glasom svih stabala što su posječena u tišini, svih životinja koje su umrle same.
Mirisi mu ne dolaze, oni mu prodiru u dušu poput noževa blagoslova. Miris kiše donosi vijesti o rođenju zemalja koje će tek postojati i smrti onih što već umiru.
Miris staroga kruha šapuće molitve na jeziku koji pamti svako gladno dijete koje je ikad zaspalo bez večere.
Zvuk mu ne dopire, on mu razdire dušu i ponovno je slaže u novi oblik ljepote. Kad čuje da netko plače, njegov se kostur pretvara u katedralu boli gdje se mole svi anđeli. Kad vjetar prošuška, koža mu postaje orkestar kroz koji priroda svira svoju simfoniju tuge i nade.
Ovaj dječak nosi na ramenima težinu svih emocija koje svijet ne može podnijeti.
Mi živimo u crno-bijeloj fotografiji vlastite malodušnosti, a on gori u eksploziji svih boja koje su ikad postojale i onih koje tek dolaze.
Kad vas zaobiđe pogledom, to je s razlogom.
Njegov vid prodire u dubine gdje vaša duša skriva svoje najcrnje tajne. A kad vam priđe, kad vas dotakne srcem koje zna jezik nečuvenih bolova, osjeti kako se vaš unutarnji svijet trese od prepoznavanja nečega što ste mislili da ste zauvijek izgubili.
Možda bismo trebali prestati bježati od vlastite dubine i naučiti nositi ono što on nosi svaki dan, težinu onih koji čuju svaki krik prirode, svaku suzu neba, svaki uzdah zemlje.
Jer ovaj dječak ne nosi autizam. On živi u svijetu u kojem boje plaču, mirisi pjevaju, zvukovi krvare ljepotom.
On nosi ključ svih vrata koja vode u dimenzije gdje ljubav boli toliko da ozdravljuje. Živi u svemiru gdje svaki trenutak krvari ljepotom, gdje svaka šutnja rađa pjesme koje razbijaju srca da bi ih ponovno sastavile.
Dječak koji živi u svijetu gdje boje plaču, jer znaju tajnu patnje i ljepote.
I noću, kad ga savlada umornost od nošenja cijeloga svijeta u svojoj duši…
Žuta eksplodira oko njega poput supernove ljubavi, šireći se poput suze, a svaka suza je radosti za sve što postoji.
Crvena mu puni vene poput rastopljene ruže, svaka kap priča o srcu koje se nikad nije prestalo nadati.
Plava mu obasipa lice kišom iz svih nebesa koja su ikad postojala, svaka kap molitva je za sve koji spavaju sami.
A zelena… zelena mu izraste iz prstiju poput šume što rađa samu sebe, svaki list obećanje je da će svijet, unatoč svemu, biti lijep.
I tada.
U tom svetom trenutku kad se sva bol pretvori u svjetlost.
Svemir stane da bi čuo kako dječak diše.
Dječak spava.
A boje čuvaju njegov san kao najveću tajnu postojanja.
Matija Gerić
