Simfonija ljetne noći
Postoji trenutak čiste magije kada sunce, poput umornog kralja koji tiho odlazi s prijestolja neba, uranja u oceane vatre.
Ostavlja za sobom krvave tragove stare slave, što se tope u tamnu, baršunastu vječnost.
To je trenutak kada se dva carstva mijenjaju, žestoki, nemilosrdni dan ustupa mjesto tajnovitoj, strastvenoj noći koja pulsira životom i nosi u sebi gorko srce samoga svemira.
Ljetna noć nije tišina, ona je vulkanska erupcija najintimnijih glasova prirode!
Čim se prva zvijezda usudi probosti tamno platno neba poput dijamantnog šila, probudi se čitav orkestar koji je čekao svoj sveti trenutak iskupljenja.
Cvrčci postaju dirigenti ovog kozmičkog zbora.
Njihovi ritmični glasovi kucaju poput tisuće srca što se slivaju u jedan jedini, sveobuhvatni trans s drevnim pulsom majke Zemlje.
Uz njih se pridružuju zrikavci, ti nezemaljski čarobnjaci trave, čiji se srebrni glasovi razlijevaju poput rastopljenog mjeseca, što se prelijeva preko polja i šuma, preko naših duša koje žude za čudom koje ih može osloboditi.
Ptice, te neočekivane svećenice noći, svojim sanjivim pjevanjem tkaju nevidljive mostove između naših treperećih duša i beskrajnog mora tame koje sve guta i sve rađa.
Njihove note lebde u vlažnom, mirisnom zraku poput duhova glazbe što se rađaju iz najdubljih špilja srca prirode.
Svaka melodija je strastvena molitva.
Svaki glas, poziv da se prepustimo, svetoj ceremoniji noći.
Da zaboravimo tko smo bili, za dnevnoga svjetla.
Kroz ovu magičnu katedralu kreću se oni, tajanstveni hodočasnici sumraka koji nose svete tajne.
Lisice klize poput vatrenih vizija rođenih iz najskrivenijih snova.
Njihovi koraci su tako tihi da ih možemo osjetiti samo najosjetljivijim žicama svoje duše.
One su proročice tame, a u svojim žutim očima nose mudrosti starije od civilizacije, starije od prvog ljudskog srca koje je počelo kucati.
Ježevi, ti živi oklopi beskrajne hrabrosti, šuškaju kroz lišće kao dokaz da i najranjiviji mogu biti ratnici kad ih tama uzme u svoje crne ruke.
Srne plutaju livadama poput čarobnih vila čija je ljepota tako čista da reže dušu. Tako iskonska da će zauvijek prebivati u našim snovima i kad se tijelo probudi.
Čitava priroda postaje jedan veliki instrument koji vibrira životom sve do samih korijena postojanja.
Šapat lišća, kada ga miluje noćni vjetar, zvuči kao drevno čaranje što ih šapuću bogovi prirode u svojim najskrovitijim trenucima stvaranja.
To je glas vječnosti koji pripovijeda priče o rađanju zvijezda, o prvom dahu koji je udahnuo život u ovaj beskrajni svemir tuge i ljepote.
Pucketanje drveća u svetoj tišini noći zvuči poput otkucaja velikog kozmičkog sata.
Svaki zvuk, težak je podsjetnik da smo dio nečeg neizmjerno većeg i ljepšeg od naših sitnih života.
Šuškanje trave nosi u sebi epove o milijardama života što vriju pod našim nesvjesnim nogama.
Krtice, te crne arhitektice misterija, grade svoje labirintske podzemne gradove.
Kukci, u svojoj vječnoj simfoniji rada, nastavljaju svoju svetu misiju stvaranja, čak i u najcrnjoj tami koja ih može progutati.
Njihovo zveckanje o ljudska svjetla dramatičan je susret dva svijeta. Divlji poziv prirode koji nastoji pronaći put do naših zatvorenih duša, kroz staklo i metal naše osamljeničke civilizacije.
A onda, u tim svetim trenucima ljetne noći, kada se sav svemir pretvori u jednu veliku, kucajuću ljubavnu pjesmu stvorenu od boli i ekstaze, shvaćamo istinu koja nas probada poput božanskog mača.
Mi nismo samo promatrači ovog čuda.
Mi smo žive note u toj pjesmi.
Srce u ovom beskrajnom, strastvenom koncertu postojanja!
Svaki naš dah slaže se s dahom zemlje.
Svaki otkucaj našeg srca odjekuje kroz beskrajni prostor i spaja nas s ritmom vječnosti.
I u tom trenutku, dok nas noć drži u svom zagrljaju, dok njezini glasovi prodiru do kosti, do same jezgre onoga što jesmo, tada postajemo ono što smo oduvijek bili.
Dio glazbe koja će svirati i kad posljednji ljudski uzdah nestane u tami svemira.
Dio pjesme koja neće prestati.
Ni kad nas više ne bude.
Ni kad sama noć ne zaboravi, da je nekoć bila živa.
Matija Gerić
