Samoća nije praznina, ona je kristalna čaša prislonjena uz bubnjić duše, čaša puna otrova koji postaje lijek. Svaki odjek postaje udarac čekića koji kuje novo srce, zvuk koji lomi rebra iznutra da bi oslobodio krila. U njezinoj tišini vrijeme se lije poput gustog meda, zalijepljujući trenutke u beskrajni niz koji se proteže od prve noći svijeta do ovog krhkog časa drhtanja pod pokrivačem. Samoća nije hladna odsutnost, ona je arena od krvi i mjesečine gdje se rađa najsvetije čudo samopoznaje. Kroz vatru koja ne spaljuje, već preobražava.
Noći. Tišina. Glasno kucanje srca kao ratni bubnjevi. Postaju mi vjerni suputnici, tihi svjedoci mojih putovanja kroz labirint vlastitog uma. Kao stare knjige što znaju svaku moju pukotinu, one su stvorene za čitanje i za lutanja u daljine koje ne postoje na kartama. Stranice su hladne poput nadgrobnog ploča u zoru, ali riječi na njima pale prste žarom koji prodire do srži. Između redaka, između dahova, misli se oslobađaju gravitacije, lebde kao pahulje koje odbijaju pasti, kao da traže novu zemlju na koju će se spustiti.
Kad ostaneš apsolutno sam, kad ti je jedina svjetlost zub mjesečine kroz prozor, tada se dižu. Demoni.
Ne iz sjena, iz kostiju. Istrčavaju iz koštane srži, škripeći o živce. Danju su bili paučina na rubu svijesti, noću su divlji vladari tvoje podsvijesti. Stara bol? Sada ima kandže i reži tvojim glasom. Zaboravljeni strah? Sada šapće majčinim tonom iz ormara. Prošlost ne kuca, ruši vrata, kao vojska koja dolazi po dušu. Nisu posjetitelji. To je invazija. Bitka bez milosti u kojoj je tišina, vrišteća.
Boriš se gladijatorski, golih ruku protiv utvara koje nose tvoje lice. Svaka rana je prozor, svaka krvava mrlja na podu, karta vlastitog pakla. Ne boriš se za pobjedu, već za preživljavanje istine. Ili ćeš progutati demone, ili će oni isrigati tvoje srce na trg sjećanja.
Ali u toj rupi vlastitog pakla, kad već osjećaš kako ti se kralježnica lomi pod teretom, pukne svjetlost. Ne izvana. Iz raspukline u tebi. Knjiga u ruci više nije predmet, ona je oltar. Svaka stranica je bodež koji cijepa ovojnice laži. Svaka tuđa rečenica, eksplozija koja razgolićuje tvoju lažnu povijest.
I tada, preokret. Glasovi ne prestaju. Ali se mijenjaju. Vrisak postaje šapat proročanstva. Kletva postaje molitva koja otključava nebo. Demon koji te htio ubiti sada tiho priča mudrosti na jeziku koji postoji samo u tebi. Nisi pobjegao. Progutao si ga kao zmija koja guta vlastiti rep i postaje beskonačnost.
Otrov je postao tvoja krv. Strah je postao tvoj radar za sveto. Tamnica uma postala je, katedrala, gdje molitve imaju okus krvi i meda. I shvaćaš: borba nije bila za opstanak. Bila je sveta promjena. Tvoja tama bila je kukuljica. Ti, leptir od živog plamena, koji pali, a ne spaljuje.
Kao mali volio sam se buditi prije nego što svitanje ukrade noć, prije nego što dan razbije čaroliju, prije nego što svjetlost izda dubinu. U tom krhkom trenu, dok noć još šapuće tajne koje će dan zaboraviti, a dan još ne diše svoje laži, tišina je imala glas, tih i svečan kao glas drevne mudrosti. Jutra su tada bila prostrana i beskrajna, protezala su se poput priče bez kraja, polagana, blaga, kao par dana spojena u jedno, a nijedno od njih ne zna doći do podneva.
Danas ne mogu zaspati bez tog ptičjeg pozdrava, bez tog svetog trenutka kada svijet uzdahne i prizna kao ranjenik koji priznaje da je preživio, evo još jednom smo uspjeli stići do svjetlosti kroz tunel smrti. Tišina jutra ima miris mokre zemlje i starog papira, miris ponovnog rođenja koji je ujedno i miris smrti onoga što si bio. I u tom trenutku shvaćam da je svaka noć provedena licem u lice s vlastitim demonima bila vrijedno putovanje kroz vlastiti pakao prema vlastitoj slobodi.
Samoća, u svojoj najdubljoj suštini, nije kazna, ona je sveta promjena, čudotvorni proces preobrazbe kroz vatru,koja ne spaljuje tijelo, već preoblikuje dušu. Prsa ti se šire bez težine, dišeš zrakom koji pali kao rakija i liječi kao balzam.
U njezinim dubinama otkrivamo da nismo sami sa svojom tamom, već da upravo kroz tu tamu prolazimo put prema svjetlosti koju imamo u sebi.
U tom intimnom kazalištu jednog glasa, gdje se čita, bori, plače i smije, gdje se tamnica pretvara u laboratorij, a krvnik u kovača, shvaćamo da nismo usamljeni.
Jer napokon smo došli kući, k onome što stvarno jesmo, k onom istinskom ja koje se godinama skrivalo pod maskom, čekajući noć dovoljno tamu da se usudi pokazati svoje pravo lice.
Matija Gerić
