Postoje čekanja koja dišu. Ona što žive pod rebrom, tamo gdje dah postaje kratak, gdje svaki otkucaj srca šapuće njeno ime. Čekanja koja ne stoje u vremenu, nego u krvi. Čekanja koja te polako prepravljaju, kao da si rukopis koji netko uporno ispravlja bez tvog dopuštenja.
Netko čeka kišu, onu prvu kap što će mirisati na slobodu i mokru zemlju. Netko čeka zoru, njeno ružičasto obećanje na rubu noći.
A netko čeka da mu se život napokon dogodi.
Ali postoje čekanja koja mijenjaju.
Čekanja koja ne pitaju jesi li spreman.
Čekanje nje.
Stojiš i prostor između vas vibrira. Zrak je gust, pun elektriciteta, kao pred oluju. Kao da svijet drži dah. Njena blizina, katastrofa i spasenje istovremeno. Osjećaš toplinu njenog tijela iako je još uvijek predaleko, ta toplina putuje nevidljivim mostom, ulazi ti pod kožu prije nego što te dotakne. I shvatiš: neke žene ne dolaze nogama, nego sudbinom.
Miris njene kože, lješnjak, vanilija, trag nečeg divljeg i nježnog, ulazi u tvoja pluća kao zabrana. Kao obećanje. Kao grijeh koji miriše na dom. Udišeš je. Piješ je zrakom. Osjećaš kako ti se u grudima otvara nešto staro, zapečaćeno, nešto što je godinama šutjelo.
Svaki njezin pokret, okretanje glave, sklanjanje pramenova kose iza uha, proizvodi zvukove koje samo ti čuješ. Šapat tkanine, tiho trenje kože, meko pucketanje struje u zraku. A ispod svega toga, bubanj. Tvoje srce. Lupa kao da udara o rebra i traži izlaz. Kao da želi pobjeći prema njoj prije tebe.
Njene oči. Bože milostivi, njene oči. Putuju ka tvojim usnama i ti znaš. Taj pogled nije pitanje, to je naredba. To je trenutak kad prestaneš glumiti da si čovjek koji ima kontrolu. Koljena postaju nesigurna. Dlanovi vlažni. U ustima, suša pustinje i sav med svijeta odjednom. U jeziku okus soli, kao da se more preselilo u tebe.
Milimetri postaju vječnosti.
Ona se naginje ili ti, više ne znaš. Gravitacija gubi smisao, jedina prava sila ste vi dvoje, magneti, sudbine na sudaru. Njen dah na tvojoj koži, topao, neznatno ubrzan, miriše na kavu i nešto slatko, možda strah, možda hrabrost. A ponekad su to ista stvar, samo drugačije izgovorena.
Vrijeme zastaje.
I onda!
Njene usne dodiruju tvoje.
I svijet se pretvara u svjetlost.
Meko, poput latica ruže što padaju na mirnu vodu, ali istovremeno snažno, poput prvog vala koji dotiče obalu. Njena donja usna klizi između tvojih i ti… ti prestaješ biti samo ti. Kao da ti neko gasi stari život i pali novi. Kao da se tijelo sjeti onoga što je duša odavno znala.
Struja putuje niz kralježnicu. Koža se naježi, svaki živac postane otvoren, ogoljen, budan. Njene ruke, njene prekrasne ruke, nalaze tvoje lice, vrat, kosu, i svaki dodir njenih prstiju ostavlja trag, kao žar na koži. Ne boli. Gori. I to gorenje je najljepša istina koju si ikad osjetio.
Privlačiš je bliže. Tvoja ruka na njenom struku, toplina probija tanku tkaninu i ona uzdahne u tvoja usta. Taj uzdah. Taj ranjivi, slomljeni uzdah koji zvuči kao predaja. Kao da se cijeli svemir skuplja u taj jedan zvuk i govori: da, ovo je to.
Njen jezik dodiruje tvoj, plaho prvo, istraživački i osjećaj je beskrajan. U tom dodiru nema samo želje. Ima gladi. Ima nježnosti. Ima nečeg drevnog. Kao da se ne ljubite prvi put, nego se napokon vraćate na mjesto gdje ste trebali biti od početka.
Miris nje je svuda!
Na tvojim usnama, prstima, u tvojim plućima. Zvuk njenog disanja, brži sada, dublji, miješa se s tvojim i tvori melodiju bez nota. Srce ti udara tako snažno da osjećaš puls u svakom prstu ili možda to njeno srce osjećaš kroz tanki prostor između vaših tijela? Kao dva bubnja što traže isti ritam.
Ruka ti klizi niz njenu kičmu, svaki dodir otkrivanje i ona se naginje u tvoj dodir kao cvijet prema svjetlosti. Njeni prsti zatvaraju se u tvoju kosu i taj lagani pritisak, slatki dokaz stvarnosti, govori ti da ovo nije san. A opet… najljepše stvari uvijek liče na san. I zato bole čak i dok traju.
Razdvajate se, milimetarski, čela priljubljena jedno uz drugo. Njene trepavice trepere na tvojim obrazima. Dišete isti zrak. Njene usne, natečene, rumene, vlažne, razdvojene u tihom čudu. U tom trenutku čuješ tišinu glasnije od svega. Čuješ kako ti u grudima nešto puca i nešto se rađa.
Otvara oči.
I u tom pogledu, ranjivost što dira srce, nježnost što topi strahove, nešto novo rođeno između vas, nešto što nema ime ni na jednom jeziku. Jer ono što ima ime, pripada svijetu. A ovo… ovo pripada samo vama.
Opet, šapuće.
Ili si ti to rekao?
Ne znaš. Nije važno.
Jer postoje čekanja koja te mijenjaju iz temelja. Čekanja što pretvaraju krv u vino, dah u pjesmu. Čekanja vrijedna svake tihe noći, svake tajne molitve. Hoće li me poljubiti?
I kada konačno dođe, taj trenutak, shvatiš da si čekao baš nju. Cijeli život. Kroz sve dane i noći.
Ovaj poljubac nije samo dodir.
On je prepoznavanje.
Njenih usana na tvojim, povratak u nešto što si oduvijek znao, ali si zaboravio.
I više nikada nećeš biti isti.
Niti želiš biti.
Jer sada znaš kako diše sreća.
Matija Gerić
