Mjesec ne gleda. Mjesec prodire. Noć za noći visi iznad nas, hladan i uporan kao opsada. Njegovo svjetlo nije dar, to je svjetlost koja probija zatvorene kapke. Ulazi kroz staklo prozora kao da stakla nema, sliježe se na kožu poput mokre vune. U sobi miriše na aluminij i stari papir. Stari su ga ljudi zvali…
Ljubav je oltar, ali ne onaj gdje se srca otvaraju nježno. Ovo je mjesto gdje se srca rasijecaju, gdje meso pjeva, a kosti škripaju pod zlatnim nožem. Nema krika, samo tihi, sveti lom, šapat unutarnjih eksplozija, šum kože koja škripi i miriše na vosak, krv, tamjan i znoj. Svaka žila treperi poput žice pod naponom….
