Noć je.
I nema ničega što me štiti od mene.
Želja dolazi kad prestanem glumiti da sam jak.
Kad shvatim da se ne bojim gubitka,
nego da me nitko više neće htjeti.
Da ću ostati neizabran.
Nezadržan.
Nezvan.
Želja nije lijepa.
Ona je potreba da me netko ne pusti.
Da netko kaže: ostani.
I da to stvarno misli.
Sve drugo je laž.
Ne želim ljubav jer sam pun.
Želim je jer sam umoran od nošenja sebe.
Jer ne znam više gdje sa svim onim što nisam rekao.
Jer tišina u meni ima težinu kamena.
I znam,
znam,
da će me želja uništiti.
Ali je biram.
Biramo je svi.
Svaki put kad ostanemo predugo.
Svaki put kad se umanjimo da bismo bili prihvaćeni.
Svaki put kad pristajemo na mrvice i zovemo ih sudbinom.
Želja nas uči da je normalno boljeti.
Da je normalno čekati.
Da je normalno nadati se nekome tko ne dolazi.
Želja nas uči da je patnja cijena bliskosti.
A mi plaćamo.
Bez računa.
Bez jamstva.
Bez povrata.
Koliko puta si rekao da je ovo zadnji put?
Koliko puta si ostao?
Koliko puta si se uvjerio da će, ako još malo izdržiš, biti drugačije?
I nije bilo.
Jer želja ne želi da ti bude dobro.
Ona želi da ne odeš.
Da ostaneš gladan.
Da ostaneš dostupan.
Da ostaneš slomljen dovoljno da se vratiš.
Želja ne grli.
Ona steže dok ne zaboraviš kako izgleda disati bez nje.
I jednog dana shvatiš,
više ne znaš tko si bez onoga koga si želio.
Tvoje ime zvuči prazno.
Tvoje misli kruže oko odsutnosti.
Tvoj život čeka.
To je propast.
Ne vatra.
Ne eksplozija.
Nego tiho nestajanje.
I najgore nije što te nitko nije izabrao.
Najgore je što si sebe ostavio čekajući.
Svijet ne propada jer nema ljubavi.
Svijet propada jer ljudi daju sve
onima koji ne mogu ili ne žele uzvratiti.
I nema pouke.
Nema svjetla na kraju.
Nema rečenice koja spašava.
Postoji samo trenutak kad shvatiš,
ako nastaviš željeti ovako,
neće ostati ništa što bi se moglo voljeti.
I tada,
ako imaš snage,
pustiš.
Ne jer si prestao željeti.
Nego jer si shvatio da želiš
preživjeti.
Matija Gerić
