U dubinama naših sjećanja, gdje se vrijeme pretvara u maglu, leži ono poderano pismo, krhki list papira, poput krila leptira zarobljenog u oluji, koji smo napisali u noćima kad su riječi curile iz srca kao kapljice rose s lišća. I nije to bila obična noć. To je bila noć kad smo prvi put priznali sebi…
Sve važno događa se prije nego što se napravi ijedan korak. U onom kratkom, jedva vidljivom zadržavanju daha, kada tijelo još miruje, a pažnja je već budna. Tamo gdje se ne prilazi naglo, nego se osluškuje. Ne prilazi se ženi kao prostoru koji se osvaja, nego kao biću koje ima vlastiti ritam, vlastite plime i…
Latice joj titraju poput trepavica one koja spava i sanja nemirne snove. Njena crnina šušti poput svile noći, a okus joj je gorko-sladak, poput zadnjeg gutljaja tamnog vina što pali jezik i umire na nepcu. Mirise na zemlju poslije pljuska i na tišinu između dva udarca srca, na stare tamne kapelice u kojima izgubljene molitve…
Nakon požara ne dolazi tišina. Dolazi odsutnost težine. Zrak stoji, ali ne miruje. Topao je još, kao tijelo koje se tek odmaknulo od drugog tijela. U njemu lebdi zvuk koji nije sasvim zvuk, kasno pucketanje, nešto između lomljenja i daha. Miris paljevine miješa se s kožom, znojem, s nečim što je nekad imalo oblik vrata,…
Kada padne noć i sve se smiri, kroz glavu mi promiče misao poput nježnog šapata vjetra: jesmo li Karlo i ja stvarno sami? U toj tišini koja obavija svijet poput svilenog vela, odgovor dolazi tiho, ali sigurno, kao topli zagrljaj, nismo. Nikada nismo bili. Sve oko nas vrvi životom koji diše vlastitim ritmom. Sobom leti…
Noć je. I nema ničega što me štiti od mene. Želja dolazi kad prestanem glumiti da sam jak. Kad shvatim da se ne bojim gubitka, nego da me nitko više neće htjeti. Da ću ostati neizabran. Nezadržan. Nezvan. Želja nije lijepa. Ona je potreba da me netko ne pusti. Da netko kaže: ostani. I da…
U dubini noći, gdje se tama ruši poput crnih kula iz pakla, vitez stoji na rubu ponora. Ne zato što mora. Zato što je naučen da tu stoji. Srce mu puca od oluje koju nikad prije nije poznavao, divlje, žestoke mješavine bola i vatre, u kojoj se gubitak stare ljubavi ne pretvara u mir, postaje…
Da je ljubav snijeg, pala bi noću, bez svjedoka, u onom satu kada grad još diše kroz san, kada prozori nisu sasvim zatvoreni, a misli još nisu zaspale. Ne bi pitala krovove ni ramena, ne bi tražila dopuštenje ni od čega što stoji pod nebom. Jednostavno bi se spustila na sve, na oštricu kamena, na…
