Postoje uspomene koje ne nestaju. Dolaze nenadano, kao da sam u njih ušao prije nego što sam otvorio oči. Miris kiše što ulazi kroz prozor postaje ruka, nježno dira vrat i moje tijelo pamti kako je biti dijete. Dim drva u kuhinji nije samo dim, on je vrijeme što se uspravlja u svjetlost i pada…
Noć je još uvijek moja stara, neizliječena ljubavnica. Ne ona iz snova, nego ona koja ostaje kad snovi propadnu. Ona zna gdje sam mekan jer je tamo najčešće zabila zube. Zna gdje pucam jer je tu najdulje pritiskala. Prilazi mi bez koraka, bez zvuka, sklizne uza me kao krivnja niz kralježnicu. Ne pita smije li….
Ponekad je ruka predugo zatvorena, toliko dugo da zaboravi da je ikad znala biti otvorena. Dok svijet oko nje radi ono što svijet uvijek radi, prolazi, šušti, gori, diše. Godinama drži pijesak kao da je u njemu sav spas, djelići mora koje je samo on slušao, sol koja je mirisala na oproštaje, sunce koje je…
On ne jaše konja. Sjedi u polupraznom tramvaju koji reže grad kao tup mač, škripi kroz sivi sumrak dok se metalni krik tračnica miješa s udarcima modernih bitaka, porukama koje lome ljude, vibracijama telefona, suhim rečenicama koje ubijaju tišinu. Bitke koje se ne pamte, ali ostavljaju pepeljaste tragove u kostima. Ljudi oko njega zure u…
U dubinama naših sjećanja, gdje se vrijeme pretvara u maglu, leži ono poderano pismo, krhki list papira, poput krila leptira zarobljenog u oluji, koji smo napisali u noćima kad su riječi curile iz srca kao kapljice rose s lišća. I nije to bila obična noć. To je bila noć kad smo prvi put priznali sebi…
Sve važno događa se prije nego što se napravi ijedan korak. U onom kratkom, jedva vidljivom zadržavanju daha, kada tijelo još miruje, a pažnja je već budna. Tamo gdje se ne prilazi naglo, nego se osluškuje. Ne prilazi se ženi kao prostoru koji se osvaja, nego kao biću koje ima vlastiti ritam, vlastite plime i…
Latice joj titraju poput trepavica one koja spava i sanja nemirne snove. Njena crnina šušti poput svile noći, a okus joj je gorko-sladak, poput zadnjeg gutljaja tamnog vina što pali jezik i umire na nepcu. Mirise na zemlju poslije pljuska i na tišinu između dva udarca srca, na stare tamne kapelice u kojima izgubljene molitve…
Nakon požara ne dolazi tišina. Dolazi odsutnost težine. Zrak stoji, ali ne miruje. Topao je još, kao tijelo koje se tek odmaknulo od drugog tijela. U njemu lebdi zvuk koji nije sasvim zvuk, kasno pucketanje, nešto između lomljenja i daha. Miris paljevine miješa se s kožom, znojem, s nečim što je nekad imalo oblik vrata,…
Kada padne noć i sve se smiri, kroz glavu mi promiče misao poput nježnog šapata vjetra: jesmo li Karlo i ja stvarno sami? U toj tišini koja obavija svijet poput svilenog vela, odgovor dolazi tiho, ali sigurno, kao topli zagrljaj, nismo. Nikada nismo bili. Sve oko nas vrvi životom koji diše vlastitim ritmom. Sobom leti…
