Postoje oni koji nose nevidljivu krunu od trnja. Duše su im otvorene rane kroz koje prolazi sav vjetar svijeta. Ljubav ih je napustila poput dima što nestaje u zoru, ostavivši miris pepela i sjećanje na toplinu koja je nekad bila. Oni osjećaju previše. Srca im kucaju u ritmu tuđih rana. Označeni su kao otočići u…
Šapat stranica u tišini noći… Kad padne zadnja stranica i ugasi se posljednje svjetlo, priče ne utihnu. One tada počnu disati dublje, toplo i vlažno poput daha što magli staklo. Slova se pomaknu, sitna i nesputana poput mrava što nose zlatna zrnca tajni, riječi se dodirnu i zavrte u plesu nalik onome u zaboravljenoj dvorani,…
Srce kuca. Ljubav se budi. Rađa se u prvom dahu, kad majčine usne šapnu ime u tišinu koja se pretvara u glazbu. To je ljubav što teče poput zlatnih žila kroz kamen postojanja, dublja od oceana koji nikada nije vidio obalu, viša od neba što se proteže u nedokučive daljine. Srce majke, prva katedrala u…
Kažu da je Mjesec pust. Da je hladan i nijem, bez daha, bez zvuka. Ali to govore oni koji nikada nisu zaspali pod njegovim svjetlom, niti ga gledali dovoljno dugo da mu se srce otvori. Oni koji nisu čuli kako u njegovoj tišini nešto šapuće kao majčina uspavanka izgubljenoj djeci zvijezda. Jer istina je, na…
Sanjaru što hoda stazama snova, srce je tiha ruža vjetrova. Na stazi snova, gdje se horizonti stapaju s beskrajnim mogućnostima, svaki sanjar kreće na putovanje vođen svjetlom svog otvorenog srca. Ta staza vijuga kroz šume u kojima drveće šapuće zaboravljene jezike, a magla je dah drevnih priča što još traže svog pripovjedača. Nije ucrtana na…
Postoje ljubavi koje ne dođu kroz dodir, ni kroz pogled, ni kroz slučajan susret u prolazu. Dođu kroz tišinu. Kroz prostor između riječi. Kroz ono što u čovjeku predugo šuti, a više ne zna zašto. Ta ljubav se ne događa izvan čovjeka, ona se probudi u njemu, kao svjetlo koje se sjeti da postoji. Takva…
U sivim satima kada se priroda tek budi, tuga i dalje bdije kao vjerni čuvar na pragu dana. Povorke zaboravljenih poljubaca marširaju ulicama poput nijemih sjena, a njihovi koraci nose težinu jutrašnje tragedije koja se još uvijek struji kroz zrak. Crvena kapa leži na pločniku kao zaustavljena ljubav. Tu je od jučer, od trenutka kada…
Ne znamo kad smo postali otoci. Možda nismo nikada ni bili kopno. Možda smo oduvijek plutali ovdje, kao dva daha u beskrajnom moru. Povezani podvodnim strujama što pulsiraju kroz naše duše poput srebrnih žila. Tišina se kotrlja oko nas poput magle koja zna tajne. Ne govorimo o tome. Nema potrebe. U našem svijetu riječi nose…
U tišini srca postoji podrum gdje se čuva najplemenitiji napitak, zahvalnost. Ne rađa se odmah, poput brzih suza ili naglog smijeha. Ona je magija vremena, pretvaranje gorčine u med, tuge u zlato, koje bljesne kada ga dotakne prva zraka sunca. Svaki dan ostavlja naslage u našoj duši. Sitni trenuci, dječji plač koji postaje smijeh, stare…
U dubini noći, kada se svijet utapa u san, oni bdiju, neukrotive duše koje vjetar nosi kroz tamu. Njihove oči su jezera u kojima se ogledaju nepostojeće zvijezde, a srca im kucaju u ritmu koji ovaj svijet ne poznaje. Oni su djeca vjetra i tišine, rođeni između dva daha, između dva otkucaja koja nikad neće…
