Ona je bijela kao praznina prije prvog udaha, kao neokaljan snijeg prije ičijeg koraka. Dolazi u tihim koracima svile, noseći miris majčinih ruku nakon ručka i čistog pamuka osušenog na suncu. Njezin dah je lavanda koja još pamti svoje polje, a koža prozirna poput ljuske jajeta kroz koju se nazire život koji tek treba proklijati….
Postoje trenuci kada se dvoje ne susreću, nego prepoznaju. Kao da su tijela oduvijek znala ovaj jezik, a duše čuvale ovu zemlju u sjećanju. Ljubav bez granica ne traži dozvolu. Dolazi kao plima, neizbježna, drevna, jača od volje. U njoj nema pregovaranja, nema strategije. Postoji samo predaja onome što već jest, skrivenom ispod kože, ispod…
Postoje mjesta gdje se more povlači i ostavlja nas gole, izložene soli, tišini i težini onoga što više nije. Stojimo na stijeni kao dva brodolomca što su preživjeli istu oluju, prepoznajući jedan u drugome ono tiho znanje. Da smo ovdje već bili, da nas obala pamti bolje nego što se mi sjećamo sami sebe. Mjesec…
Postoje rane koje ne krvare, već tinjaju. Kao vatra koja se ugasila, ali pepeo još drži toplinu, tako i sjećanja na neke ljude nose žar koji vrijeme nije uspjelo ohladiti. Krhotine prošlosti još znaju zapeći kad ih dotakneš, one male, oštre čestice odnosa koji su prestali postojati prije nego što su stigli postati cjeloviti. Sjećam…
Bila su to vremena kad se krv plemena miješala sa smolom drveća, a ratnici su znali da mač služi obrani, ne pohlepi. Oni nisu živjeli pokraj šume, bili su njezin dio. Svako drvo bio je hram, svaki kamen oltar, a svaki ratnik koji je nosio željezo u ruci pamtio je da mu je majka Zemlja…
Postoji trenutak koji dolazi tek kada život utihne. Kada nestanu koraci koje si volio i glasovi koji su ti bili dom. To je trenutak u kojem shvatiš da smrt nije kraj, nego vrata i da oni koje si izgubio nisu nestali, već čekaju, samo s druge strane. To je trenutak u kojem te nebo tiho…
Bećar lijepog srca Postoje ljudi što pod kožom nose oluju, a u očima im sja nemir sunca. On je jedan od njih. Kosa mu nečešljana, suha i čista, krstio je vjetar s dalekih drumova. Miriše na duhan, bor i ljekovito bilje, miris što ga ne napušta, već ga obavija, poput tajne koju šapuće svijetlu. Smijeh…
Možda jednog dana, kroz par godina, dobit ću ga. Papir. Ležat će na stolu kao strano tijelo, hladan, ravan, pun riječi koje se slažu u rečenice što mi zvuče kao jezik koji nisam naučio. Poziv za vojsku. Slova će biti uredna, pečat jasan, ali smisao? Smisao će mi izmicati poput sjene koja bježi pred svjetlom….
Ljubav bez dodira je struna koja titra u praznini, a nikad nije dotaknuta. Ona se ne vidi, ne hvata, već se naslućuje u titravom međuprostoru gdje riječi isparavaju poput dima, a svijet miriše na kišu koja tek skuplja snagu da padne. Dvoje bez dodira. On tamo, ona ovdje, a prostor između njih šumi kao prazna…
Postojanje je rana koja gleda u sebe i prepoznaje se, tiha, topla, mirisna na smokve i sol. Mi nismo njezini krajevi koji žude da se spoje. Mi smo njezin pogled, dodir svjetlosti po ožiljku, blaga spoznaja da bol još diše. Kad se sretnemo, rana nakratko zacijeli i budi se poput usnica što se otvaraju na…
