Slane suze klize niz lice kao drevne rijeke što traže svoje more. U njima se ogleda cijeli svemir boli, krhak i proziran, ali beskrajno dubok, nježan poput prvog daha zore. Ispod očiju, kao kroz mliječno staklo, vidi se srce, ranjeno, ali neumorno. Kuca s vjerom djeteta koje još uvijek čuva tajnu o svjetlosti. Još uvijek…
U vrtovima mjesečine, gdje se svjetlo lomi na rubu sjećanja i zaborava, sreo ju je bez najave. Stvarnost se topila polako, kao voštana figura pred plamenom koji ne gori nego izmiče, nečujno otpuštajući ono što je godinama držala za ruke. Zrak je mirisao na sol i nešto staro, gotovo zaboravljeno, kao da se u daljini…
Postoji trenutak kada tijelo prije uma shvati, ovdje ne pripadam. To nije spoznaja koja dolazi riječima. Ona urasta u tebe kao trn, polako, neizbježno, dok ne osjetiš kako krvariš iznutra. Osjećaš je u kostima koje su odjednom pretvrde za tvoju kožu. U ritmu srca koje tuče kontra sa svijetom. U disanju koje je postalo svjesno,…
Dolazi bez najave, kao miris mora kroz otvoreni prozor. Obučena je u haljinu sašivenu od svjetlosti i tame, a u očima joj trepere galaksije koje još nisu dobile imena. Zovu je Mašta, i ona ne traži dozvolu, samo čeka da joj otvorite prag. Prepoznat ćete je po nemiru koji nosi kao parfem. Po dodiru laganom,…
Molimo se iz očaja. Kada nas život stegne toliko da srce postane kamen u grudima, kada sve putanje nestanu kao tragovi u pijesku pred plimom. Molimo se. Ne iz navike. Ne iz naslijeđene pobožnosti. Iz čiste, gole potrebe za zrakom. Molitva je posljednji dah onoga koji tone. Postoje trenuci koji te slome na način da…
Zamisli svijet. Svijet u kojima je svaka duša samo putnik, izgubljen u mrežastoj šumi trenutaka što se granaju u sve smjerove odjednom. Nošen podzemnim rijekama što teku kroz naše snove, hladnim, šumećim tokovima koji mirišu na vlažnu zemlju i zaboravljene tajne. Bačen. Uvijek iznova. Prema crticama na nebu koje trepere poput svjetlosti svjetionika u oluji,…
Željezničke stanice su katedrale bez zidova. Hramovi u kojima se ne klanja božanstvu, već jedni drugima. U njihovim svodovima od čelika i stakla šapuću se molitve koje nikada nisu napisane. Svaki peron postaje oltar svakodnevnih čuda. Zvuk najave vlakova odjekuje poput zvona. Zvižduk lokomotive reže zrak kao himna što razdvaja i spaja u istom dahu….
Nije bilo ni priče ni svijeta, samo stol, mašina i tišina koja je čekala. Pisac je spustio prste na tipke i prvi zvuk probio je zrak, tvrd, oštar, dovoljan da papir zadrhti kao da zna da mir nikada ne traje. U zraku se osjećao blagi miris tinte, oštar i gorak, dok su male vibracije stolice…
U srcu starog parka, gdje se jesenske boje miješaju s tugom vremena, stoji jedna klupa. Nijema svjedokinja. Njena izbrazdana površina nosi ožiljke godina. Na jednom dijelu, jedva vidljiva, urezana su dva imena koja su nekad značila cijeli svijet. Rane jeseni, kada priroda gori u zlatnim i bakrenim tonovima, jedan mali miš pristupao je klupi. Tražio…
U tišini koja prekriva svijet, postoji mladić koji čuje simfoniju koju drugi ne razumiju. Njegova igra počinje tihim šapatom povjetarca, što mu miluje kosu poput odsutnih majčinih prstiju. Oči mu se zatvaraju, a lice okreće nebu, tamo gdje vjetar rađa svoje najljepše melodije. Od malih nogu bio je drugačiji. Pronalazio je mir u šapatu lišća,…
