Nasmiješi se svijetu, s trunkom dobrote i tragom gorčine, jer u tom osmijehu leži tajna oprosta, ne one uzvišene, blještave milosti, već oprosta koji diše, znoji se i posrće, a opet se smiješi. To je osmijeh koji stane između dva otkucaja srca, između dvije tišine, kao ptica uhvaćena u trenutku leta. Dok promatraš nesavršenstvo života,…
Čudo. Kažu, događa se onima koji čekaju, ali koliko dugo? Svaki dan gledam kroz prozor kao čuvar na straži, iščekujem to prokleto čudo kao poštar koji kasni već tjednima. U glavi, naravno, vrtim velike slike , možda dolazi nešto što će sve promijeniti, neka božanska intervencija u ovu melodramu svakodnevice. Ali dan za danom prolazi,…
Ovo mjesto, ovaj san koji zovemo stvarnošću, živi u našim mislima poput paukove mreže razapete među trepavicama. Koračamo njegovim ulicama, opipavamo zidove izgrađene od naših sjećanja i vjerujemo da smo budni. Ali budnost je krhka, poput papira natopljenog kišom, na kojem riječi blijede prije nego ih uspijemo pročitati. U ovom svijetu tuga ima svoje ime…
Ljubav je vrtlog tišine i šapata, prostor gdje riječi prestaju biti dovoljne, a geste postaju jezik. Ona nije prolazna emocija koja sagori poput šibice, već žar koji tinja duboko, hrani se snovima i strahovima. Ljubav nije za one slabog duha jer ona traži da staneš pred zrcalo svojih nesavršenosti i pogledaš ih bez srama. Traži…
Na obzoru, gdje se nebo slijeva sa zemljom, stajao je muškarac. Njegove bose noge počivale su na vlažnoj travi, hladnoj poput tuge koja se uvuče u srce i ostane, nepozvana, nepoželjna. Gledao je prema zalasku sunca, u zlatnu svjetlost koja je blijedila, kao uspomena na trenutke za koje nismo sigurni jesu li ikada bili stvarni….
Na granici gdje tama ljubi svjetlost, hodao je vuk. Njegove su stope bile tihe, ali svaki korak odjekivao je težinom misli koje su ga progonile. U toj zoni gdje se svjetovi sudaraju i prepliću, nosio je tišinu koja je skrivala oluju , tišinu što govori više od riječi, ispunjenu čežnjom, sumnjama i neizgovorenim snovima. Osjećao…
Što li je moj Karlo skrivio? Što je to učinio, da ga život oblikuje na način na koji nije želio? Kako to da je njegova sudbina, ta tiha, teška sudbina, od njega stvorila nešto što je teško razumjeti, a još teže prihvatiti? Jer nije on, nije on kriv za to što je rođen u svijetu…
Suze nisu samo kapi, one su tihi šapat duše, nevidljiva tjeskoba koja razbija mir i pretvara se u vječnost. Svaka suza nosi sa sobom cijeli svemir , bol, nježnu nadu, snagu da se opstane. Kad padnu, nisu znak poraza, već otkupljenja, tišina koja govori, tuga koja ne treba riječi. One su potoci koji izviru iz…
U sjenama ovog svijeta, gdje šapat ubija istinu, žive oni koji od riječi prave oružje, a od laži dom. Njihova hrabrost nije hrabrost, već bolest jezika, gladna potreba da oblikuju svijet prema vlastitim strahovima i slabostima. To su tvorci otrovnih legendi, tkalci paučine koja guši ime, razbija karakter i drobi postojanje. Njihove riječi nisu samo…
Hrabrost… riječ što zvuči poput udarca u tamnoj sobi. Svakog jutra, dok otvaram oči, čujem njen eho. Moraš biti jak, govore mi glasovi, moraš biti stijena za Karla. Njegov svijet, malen i beskrajan, treba tvoju čvrstoću, tvoju sigurnost. Ali ja nisam stijena. Nikad nisam bio. U meni se valja more, divlje i neumoljivo, prekriveno jedrima…
