Zlo se ne može ubiti. Možeš odsjeći ruku koja je zgriješila, ali zlo ne stanuje u ruci, kao što vjetar ne pripada krošnji drveta koje povija. Možeš ugasiti život, ali zlo ne umire s tijelom. Ono ostaje, lebdi u zraku, taloži se u zidovima soba gdje su donesene presude, šapuće kroz pucketanje svijeća i sjene…
Nije tišina, to je zvuk vlastitog srca kako udara o rebra, poput čekića koji zabija lijes od kojeg ne mogu pobjeći. Svake večeri sjedim za stolom s dva tanjura. Jedan punim, drugi ostavljam praznim. Čekam dok hrana ne postane hladna. Eto koliko dugo treba da shvatiš, nema nikoga. Ona nema miris, ima okus, poput željeza…
Prolazili su dani, a ja više nisam imao nijedne cijele gaće. Nije bilo važno. Držao sam se mišje sreće, jer očito, ako može miš preživjeti s poderotinama, mogao sam i ja. Životne mudrosti s dna ladice donjeg rublja. Jednog jutra, trbuh mi je počeo probadati, oštro i nepopustljivo. Isprva sam mislio da će proći, da…
Prošli su dani, a ja se nisam zapitao , gdje je miš? Kako mu je u njegovim poderanim gaćama? Takve misli obično dođu kasno, kada je kasno. Kada nešto što je bilo blizu, neprimjetno iščezne, a mi tek tada shvatimo da smo ga promatrali, ali nikada zaista vidjeli. Noći su bile hladnije, vjetar oštriji, a…
Hodao sam na rubu noći, među stazama koje su nosile odsjaj zaboravljenih dana. Noć je bila hladna, vlažna, poput tajne koja je polako izlazila iz tame. Sjene su plele neobične oblike, a mjesec je blijedo svjetlio, osvjetljavajući put pred sobom. Zvukovi noći , šapat vjetra, daleki hukovi , pratili su svaki moj korak, s onim…
Dajem ga. Predajem ga. Šaljem ga čim dalje, preko granica poznatog, na put bez odredišta. Kamo? Nije važno. Samo da ode, da ne bude ovdje, među rukama koje ne znaju njegovu težinu, među riječima koje mu nikada nisu pripadale. Moje srce više nije ovdje, a možda ga nikada nije ni bilo. Kad odlazi, svijet…
Ljubav je teška. Teška. Kao da nosiš nebo u džepu, a nebo se ne da sakriti. Teža od tri tovara kamenja koja se vuku uz strmu i bespoštednu uzbrdicu, bez predaha, bez olakšanja, dok noge posrću pod njenim bremenom. Govore da s vremenom postaje lakša, da se može oblikovati, ublažiti, pretopiti u nešto blaže i…
Bio je to čovjek, izranjavan u ljubavi na sve moguće načine. Bio je varan, ismijavan, ogovaran, ponižavan, nema što mu sve nisu učinile. Ako postoji olimpijska disciplina u razbijanju iluzija, on je bio osvajač zlata. Srce mu je bilo poput starog kožnog kofera, previše puta bačenog, pregaženog i zakrpanog, ali nekako se još držalo na…
Negdje na rubu grada, tamo gdje asfalt već odavno nije prepoznao čovjeka i gdje je blato zauzelo mjesto betona, u kući koja se protivi svakom zakonu logike i gravitacije, živio je čovjek koji se nikada nije ženio. Nije to bila ni nemoć, ni nepovjerenje, jednostavno, to je bila sudbina koja ga je zaobišla. Nije podnosio…
Govore mi da sam poseban, ali ja sam samo, ja. Kap u ogromnom moru zvijezda, nečujni odjek svemira, iskrica koja se gubi u tami nepoznatog. Kad svi vi šutite, ja teškom tišinom pričam. Svaka moja misao, svaki dah, nosi težinu onoga što nikada nisam izgovorio. I opet, nisam nesretan. Samo sam tihi plamen u nepoznatom,…
