Teško je kada bol postane jedini prozor kroz koji gledamo. Kada se jutro budi, a mi ostajemo zarobljeni u istom krugu misli, dok vani svijet šapće jezikom koji smo zaboravili razumjeti. Zidovi postaju koža, soba postaje tijelo, a mi, puls što kuca sve sporije. Izaći vani znači otvoriti se onome što ne pita za dopuštenje….
Postoje svjetovi koji se ne vide golim okom. Svjetovi gdje brojevi plešu u savršenim koreografijama, gdje zvuk ima boju, a miris ima ritam. U takvom svijetu živi Karlo, petnaestogodišnjak čije su ruke naučile govoriti ono što usta često ne mogu. Kroz rezanje, miješanje, kuhanje. Kroz jezik kuhinje koji ne laže, ne osuđuje i ne mijenja…
Svijet ponekad stane. Ne u trenucima oluje, ne u tišini noći, nego u jednom dodiru koji mijenja sve što znamo. Postoji mjesto između otkucaja srca i daha, gdje vrijeme gubi smisao, gdje se ljubav mjeri samo prisutnošću, gdje svaka sjenka, svaki šapat i svaki dah postaju vječnost. U tom prostoru stoje oni, spremni voljeti i…
Ptičica je sjedila na grani javora, kao svako jutro, promatrajući ritual ljudskog života ispod sebe. Gradski trg bio je pozornica gdje se svakoga dana odvijala ista predstava, ljudi koji se susreću, grle, smiju, razmjenjuju riječi poput darova. Njihovi glasovi stvarali su simfoniju pripadanja, neuređenu, ali toplu, poput gnijezda spletenog od tisuću grančica. Ali bilo je…
Postoje svjetovi koji se ne vrte oko sunca. Oni imaju svoje zakone, svoje plime, svoje tišine. I kad se jednom nađeš u orbiti takvog svijeta, shvatiš da si svjedok čuda koje ne traži objašnjenje, nego prisutnost. Svaka osoba s autizmom nosi svoj vlastiti svemir. Ne onaj koji se promatra teleskopom, nego onaj koji se osjeća…
Jesen ne dolazi kao gost, prikrada se poput daha koji zamagljuje ogledalo. Nije njezin dolazak u koraku ni u glasu, nego u onom trenutku kad primijetiš da se svjetlost promijenila. Nije nestala, samo je postala mekša, kao da je netko preko sunca prebacio tanki svileni rubac. Zrak više ne pije, nego miluje. I ti, ti…
Ljubav je trn u mesu. Duboko zaboden, onaj koji ne možeš izvući a da ne prokrvariš do kostiju. Onaj koji ostaje, srasta s tobom, postaje tvoja rana i tvoja snaga, tvoj teret i tvoja potreba. Bez njega više ne znaš disati. Ne dolazi na vrata. Ne kuca, ne pita. Probija se kroz pukotine, divlja i…
Dogodilo se to jednoga dana, jednostavno je nestala. Sjednem da pišem, a u glavi pustinja. Ni vjetra, ni oaze. Ispražnjen sam kao boca nakon dosadnog tuluma, samo što je i vino bilo kiselo, a glazba prestara da bi itko plesao. Gdje je ona, ta moja neposlušna mala vještica, što je plela priče po uglovima moje…
Nitko nas ne uči kako da volimo manje. Uče nas da budemo vjerni, postojani, ustrajni, da ljubav znači ostati, uvijek ostati, bez obzira na cijenu. Ali što kada ta cijena postane naša vlastita suština? Što kada shvatimo da smo, gradeći most prema nekome, srušili vlastite temelje? Kao ptica što prereže vlastitu prsnu kost kako bi…
Postoje trenuci kada se vrijeme savije kao stari list, kada se sekunde rastegnu u vječnost, a jedan jedini osjećaj postane cijeli svemir. Tada shvaćamo da beskraj nije mjesto negdje daleko, među zvijezdama, već onaj tihi prostor između udaha i izdaha, tamo gdje srce zaboravlja brojati otkucaje i samo diše. Zrak tada miriše na početak, na…
