Prosinac je dolazio kao hladna ruka na čelu, ne dira te, ali znaš da je tu. Osjetio bi ga prije nego što bi ga vidio, kao da se zrak, nekim starim jezikom, prisjeća davnih vremena.Stajao si uz prozor, čelo pritisnuto o ledenu staklenu površinu i gledao u tamu koja nije bila prazna, nego gusta, teška,…
U tišini koja više nije praznina, nego napeta koža svemira što diše pod našim prstima, rađa se zov. Ne izgovoren pred oltarima, nego onaj što se razlijeva kroz kosti, nezaustavljiv poput prvog lomljenja leda na rijeci, sirov poput daha zemlje što se budi iz podzemne tame.To je trenutak kada vlastita sjena postane duža od svijeta,…
Bez podrške, svijet se zatvara. Ne naglo, nego polako, kao vrata stare katedrale što škripe dok se zatvaraju pred tobom. Zrak postaje težak, gust poput hladnog dima kroz koji ne možeš disati. U toj samoći tamni zidovi rastu, pritišću ti rebra iznutra, a misli se skupljaju u jato crnih ptica koje kljucaju po rubovima tvojih…
Znaš li kako se pada s neba? Ne grmljavinom, ne vatrom, ne veličanstvenim lomom svjetlosti. Pada se polako, perje po perje, šutnja po šutnja. I najgore je što sve to izgleda kao stajanje, dok te vlastita ruka polako izdaje i dok ti šapat vlastite duše šapuće: Nije ovo tvoje nebo. Rekao bih da sam vidio…
Postoji trenutak kada se duša slama glasnije od čelika. Kada oklop, taj hladni sarkofag u kojem smo sakrivali sve svoje strahove, postaje pretežak za nošenje. Učili su nas da stojimo uspravno, da se borimo, da nikad ne popuštamo. Ali nikad nas nisu učili najvažnijoj vještini, kako se predati bez da izgubimo sebe. Kako skinuti šljem…
Postoje ljudi koji se klize između svjetova poput tamne smole što zatvara ranu na drevnom, ranjenom drvetu. Njihova koža upija svaki šapat vjetra, svaki pogled ostavlja modricu koja svijetli u mraku kao tajna zvijezda što se boji roditi. Srca im kucaju sporije, dublje, kao bubnjevi zakopani pod korijenjem šume koja pamti sve što je ikad…
U tišini zimske noći, gdje tama guta svjetlost poput zvijeri bez lica, ruža izranja iz snježnog groba, crvena rana na tijelu svijeta. Pahulje je prekrivaju velom nalik pogrebnom, ali ona i dalje drhti od života. Latice se stežu pod hladnoćom koja reže do srži, tražeći toplinu koja je nestala kao ukradena molitva. Snijeg je okrutno…
Usamljeni vitez jaše kroz maglu koja je progutala čitava doba, maglu što šapuće imena onih koji su odustali prije njega. Koraci njegova konja odzvanjaju kao posljednja zvona na pogrebu časti, a svaki udah užarenog daha para noć kao da želi podsjetiti svijet da još uvijek postoji nešto što se ne može ugasiti. Nebo iznad njega…
Postoje zvijezde koje su ugasle prije nego što je svemir naučio riječ za bol. Davno, u slijepoj dubini beskraja, njihovi su se plameni urušili u hladnu tamu, a ipak njihova svjetlost još putuje, neumorna, tvrdoglava. Probijajući se kroz prazninu, stiže do nas kao otisak prsta na staklu koje smo odavno obrisali, trag nečega što je…
Sve počinje u snu koji miriše na jasmin i tajne… Noć me proguta kao da sam pao u baršunastu rupu, a ti stojiš u polusjeni što miriše na dimljeno drvo i kiše koje su pale prije tri dana. Ne znam jesam li zaspao ili sam skliznuo u neki paralelni svijet gdje gravitacija prestaje postojati, a…
