Karlo, moj sin, rođen je s klicom tišine koja nikad ne miruje. Svijet ga je oblikovao kroz prozore autizma, maglovite, izgrebane, kroz koje sunce prodire kao kroz staru harmoniku. Njegovi prsti ne prepoznaju drvo klavira, ali svakog jutra, dok svjetlost još puzi po zidovima, on svira. Zamišlja note koje nikad neće zazvučati, a ipak žive…
Ima ljudi koji žive sa svijetom, dišu zrakom, hodaju pločnicima i broje sate. Oni koji umiju razgovarati s vremenom, kao s nekim tko je sve, a ništa nije. I ima njih, onih drugih. Onih koji su stranci u tom istom svijetu, kojih ništa ne dotiče osim prozirnih obrisa stvarnosti, što se u njihovim očima pretvara…
Karma nije kazna niti milost. Ona ne bira strane, ne zastaje da razmisli. Ne osvećuje se, ne prašta, samo uzima ono što joj pripada. Kao vjetar koji odnosi suho lišće, kao rijeka koja se izlije iz korita i pohlepno odnese sve što su ljudi neoprezno sagradili na njezinoj obali. Gledao sam ih kako se smiju…
Bio je čovjek satkan od tišine, od osmijeha koji su bili tek sjenke prošlih nada. Svijet mu nije davao mnogo , tek razočaranja i gorke uspomene, ali on je i dalje vjerovao, prkosio sudbini svojom tihom upornošću. I onda , ona. Upoznao ju je jednog proljetnog jutra, kad je grad mirisao na kišu i vlažno…
Šutnja reže. Reže kao staklo u crijevima. Reže dok ne ostane samo pepeo riječi. To nije tišina mira, već tišina koja izjeda. Koja grize iznutra. Ostavlja tragove na srcu, na tijelu. U očima koje ne spavaju. U rukama koje drhte. U mislima koje ne prestaju. Prešutiš bol , ne nestane. Samo se zakopa dublje. Uvuče…
Prošlost je teška i uporna. Kao rijeka koja se povlači, ali ostavlja tragove mulja na obali, ona nas sapliće svojim nevidljivim rukama. Koračamo, misleći da smo slobodni, a onda iznenada osjetimo njen stisak, hladan i neumoljiv. Nije to uvijek bol, ponekad je samo tiho, uporno podsjećanje na ono što je moglo biti drugačije, na riječi…
Čežnja je nevidljiva nit što povezuje čovjeka s onim što mu je izmaklo. Tajna sila koja ga drži budnim u dugim noćima, tjera ga da osluškuje vjetar, da traži odjek vlastitih misli u zvuku kiše. Neki će reći da je to ludost. Drugi će samo kimnuti glavom i šutjeti , jer znaju. Nije svima dana…
Volio bih da moje oči mogu slikati. Da svijet oboje bojama onako kako ga osjećaju , bez objašnjenja, bez riječi, samo istinom pogleda. Pogledom bih dotaknuo nebo i ono bi zadrhtalo u nijansama svitanja, oblaci bi se razlili poput razmočene akvarel boje, a sunce bi uokvirilo jutro zlatnim potezom, kao nasmiješeno dijete koje ne zna…
Svaka duša, u svojoj suštini, poznaje mir, taj tihi, nepromjenjivi sklad unutar čovjeka. Kao korijen drveta, neometen vjetrovima iznad, tako i mir, u svojoj suštini, ostaje nepromijenjen. Ipak, kad nemir iznenada poremeti taj mir, kada se unutarnji pejzaž zamrači, tu se javlja glas ega. To je onaj tihi tiranin, nevidljiv, ali snažan, koji nas tjera…
Postoje trenuci kada tišina postane preteška, kada se zidovi skupe i misli zapetljaju u vlastitoj tami. A onda, u toj gustoj tišini, začuješ ritmično tapkanje po podu, osjetiš topli dah na dlanu i znaš , nisi sam. Pas je tu, tvoj vjerni suputnik, spreman da ti uljepša dan ili barem da te toliko prodorno gleda…
