Ljubav je teška. Teška. Kao da nosiš nebo u džepu, a nebo se ne da sakriti. Teža od tri tovara kamenja koja se vuku uz strmu i bespoštednu uzbrdicu, bez predaha, bez olakšanja, dok noge posrću pod njenim bremenom. Govore da s vremenom postaje lakša, da se može oblikovati, ublažiti, pretopiti u nešto blaže i…
Bio je to čovjek, izranjavan u ljubavi na sve moguće načine. Bio je varan, ismijavan, ogovaran, ponižavan, nema što mu sve nisu učinile. Ako postoji olimpijska disciplina u razbijanju iluzija, on je bio osvajač zlata. Srce mu je bilo poput starog kožnog kofera, previše puta bačenog, pregaženog i zakrpanog, ali nekako se još držalo na…
Negdje na rubu grada, tamo gdje asfalt već odavno nije prepoznao čovjeka i gdje je blato zauzelo mjesto betona, u kući koja se protivi svakom zakonu logike i gravitacije, živio je čovjek koji se nikada nije ženio. Nije to bila ni nemoć, ni nepovjerenje, jednostavno, to je bila sudbina koja ga je zaobišla. Nije podnosio…
Govore mi da sam poseban, ali ja sam samo, ja. Kap u ogromnom moru zvijezda, nečujni odjek svemira, iskrica koja se gubi u tami nepoznatog. Kad svi vi šutite, ja teškom tišinom pričam. Svaka moja misao, svaki dah, nosi težinu onoga što nikada nisam izgovorio. I opet, nisam nesretan. Samo sam tihi plamen u nepoznatom,…
U svijetu u kojem koraci odjekuju poput praznih limenki bačenih niz vjetrovite ulice, oni koji vjeruju u ljubav i žive za nju postaju klaunovi, sjajne, šarene pojave u tužnom cirkusu stvarnosti. Jer što je ljubav ako ne posljednji naivni osmijeh u licu beskrajnog cinizma? Ako ne ruka ispružena prema nebu dok kiša pada, dok se…
Zamisli svijet u kojem boje nisu zarobljene u vidu, već ih osjećamo pod prstima, u nosnicama, na jeziku. Gdje se plava ne prepoznaje očima, već dodirom hladnog jutra na koži, gdje crvena nije samo odsjaj na zidu, nego pulsiranje pod jagodicama prstiju, ritam krvi koja grabi kroz vene, uzdrhtali trenutak prije poljupca. Šetamo ulicom i…
Hodajući kroz ovaj svijet, svaki moj korak postaje otisak u vječnosti, tihi zapis onoga što je bilo i što nikada neće doći. I dok se gubim u koraku, svaka prašina pod mojim nogama postaje moje vlastito tijelo, moj vlastiti miris, moja neizgovorena misao. Tišina… ona teška, zlatna tišina koja te okružuje kad osjetiš da je…
Oči su portali, vrata kroz koja svjetlost ulazi i postaje dio nas, ali i zrcala u kojima se odražava čitav svemir. Nisu samo prozori duše, već i tajni prolazi u svjetove koje nosimo u sebi. U njima se talože dani i noći, kiše i sunčeva svjetlost, odrazi izgubljenih pogleda i neizgovorenih riječi, šapat mjesečine koji…
Zašto? Zašto moram dokazivati tko sam, što sam, koliko vrijedim, kada nitko ne hoda mojim putevima? Kada se nijedna sjena ne pruža istim pravcem kao moja, kada se ni jedna kap kiše ne slijeva mojim licem na isti način? Nosim taj teret nevidljiv, ali težak, poput kamena u grudima koji nije vidljiv oku, ali ga…
Ne živim ja tek tako. Svakog jutra kad otvorim oči, ne dočekuje me samo novi dan, dočekuje me svrha. Nije to samo još jedan dan u kalendaru, to je svrha koja me vuče naprijed, kao nevidljiva sila koja osvjetljava svaki korak. Moj korak nosi težinu, a moje srce zna zašto kuca tako snažno. Jer ja…
