Portret jednog srca Ivan je muškarac kojeg ćete prepoznati po jednom, gotovo neuhvatljivom pogledu. Ne zbog njegovog odijela, ni frizure koja je uvijek nešto između neurednog, pomalo savršeno i nespretno. Ne zbog njegovog koraka ili skupa sata koji nikada nije nosio. Prepoznat ćete ga, međutim, po tome kako gleda. On ne vidi samo ljude, on…
Bio je to čovjek kojem ništa nije išlo po ruci. Svijet se prema njemu nije otvarao ni u poslu, ni u ljubavi. Gdje god bi zakoračio, put je bivao krivudav, kamenit, uvijek korak dalje od sreće. I tako je, umoran od vlastite sjene, odlučio pobjeći u noć. Noć ga je pozvala, kao što poziva sve…
Ova priča napisana je u svjetlu plavih reflektora koji jednom godišnje osvijetle nevidljive. Rodio se kao netko tko nije mogao stati u oblik svijeta što su ga drugi oblikovali. U trenutku kad je ugledao svjetlo, majčino srce nije ga prepoznalo kao svoje, a oči društva samo su ga odmjerile kao nešto drugačije. Odrastao je pod…
Dok se zora pretvara u jutro, šetnje s Karlom i Bubijem postaju ples bez glazbe, samo dahovi, koraci i šapat šume koja nas uči kako biti dio nečega što nema ime. Bubi nestrpljivo trčkara ispred nas, njegov rep je nalik plamenu koji titra na vjetru. Karlo se smije, smijeh mu se širi čitavom livadom, plešući…
Ljudi me umaraju. U posljednje vrijeme, sve dublje i teže. Pričaju o pravdi, o zakonu, o pravilima. Traže ih za sebe, nespretno, gorljivo, kao da je to jedini način da dišu. No, kad ti isti zakoni traže nešto od njih, kad dođe trenutak da se poklone pod težinom svojih postupaka, onda se javljaju jadikovke, jadne…
Postoje trenuci kada se riječi povuku u sjenke, kao plašljiva bića pred nečim većim od njih. U takvim trenucima ljubav ne govori , ona se ispisuje. Ne perom, ne tintom, već kožom na koži, prstima koji poznaju putove starije od svakog jezika. U dodiru se rađaju rečenice koje nitko drugi ne može pročitati, neponovljive i…
Padala je onog dana kada su mi rekli da ne trebam biti ovdje. Nebo se rastvorilo tiho, bez srdžbe, kao stari plašt koji više nikome ne treba. Kiša se slijevala niz grad, neumoljiva. Tražila je nešto izgubljeno, prisjećajući se, preklinjući. Tiho se uvlačila pod strehe, crtala tajne po zatvorenim prozorima. Klizila je niz drvo kao…
Vrijeme je neuhvatljivo biće koje luta našim danima, sakriveno u sjenama riječi i pukotinama pogleda. Ono ne prolazi, nego mijenja oblike, pretvara se u glazbu kiše, u tišinu koja čeka iza zatvorenih vrata. Kada ga pokušamo zadržati, pobjegne, ostavljajući za sobom samo eho vlastitog postojanja. Poput mačke koja tiho nestane iz sobe. Ponekad mi…
Svijet se sveo na brojke , precizne, hladne, neumoljive. Rođenje? Prvi broj. Težina, dužina, ocjena vitalnosti. Prije nego glasom ili papirom pridruže ime, već postoji kao niz znamenki, upisan negdje gdje se ljudi ne pamte po osmijehu, već po statistikama. I tako se nižu. Prvi koraci, prvi udah, prvi pad , sve nevažno pred onim…
Misli su poput buha, skaču s jednog uma na drugi, nesputane zidovima, granicama ili zdravim razumom. No, nisu sve buhe jednako gladne, niti su svi ljudi jednako podložni ugrizima. Neki će odmah početi češati se, širiti ih dalje u grozničavom nemiru. Drugi će samo odmahivati rukom, ne dopuštajući im da se ukorijene. Svijet je…
