U tišini vlastite duše, ondje gdje srce ne lupa nego sluša, gdje misao zadrhti prije nego postane odluka, žrtva i izbor stapaju se kao dva odraza u istoj vodi. Ne kao cvjetovi ni zvijezde, već kao tragovi djetinjstva i glas odraslog čovjeka. Dvije struje koje oblikuju tok istog postojanja. Dodirnite ožiljak na svom lijevom zglobu….
Život se razlijeva poput jutarnje rose. Kapa s lista na list. Svjetluca pod prvim zrakama. U mladosti, koža je još neispisana knjiga. Ruke traže, oči upijaju. Srce lupa o rebra kao divlji leptir o staklo. Trčimo prema svakom otvorenom prozoru, neka nas vodi miris bagremovog cvijeta ili šapat dalekih ulica. Zemlja pod bosim nogama pamti…
Um djeteta ograničen samo školskim znanjem ostaje poput vrtnog cvijeta u stakleniku, lijep, ali bez otpornosti i dubine korijena. Ova duboka istina lebdi nad mojim roditeljskim putovanjem poput zvijezde vodilje, osvjetljavajući stazu kojom Karlo i ja zajedno koračamo prema znanju koje nijedan udžbenik ne može obuhvatiti. Naš dom nije učionica. On je laboratorij čuda, pozornica…
U tihom uglu prašnjave šupe, među zaboravljenim stvarima i sjećanjima prekrivenim velom vremena, pronašao sam odgovor na pitanje koje često lebdi u kutovima naše svijesti , što je zaista bitno u životu? Odgovor nije došao u obliku mudrih riječi ili grandioznih otkrića, već u obliku majke mačke koja je ležala na starom jastuku, okružena s…
Mislili smo da je ovaj svijet samo naš, utočište za nas dvojicu u prostranstvu tišine. No, s vremenom smo otkrili da nikada nismo bili sami. Naš mali svijet, za koji smo vjerovali da pripada samo nama, zapravo vrvi od života koji nas poznaje bolje nego što mi poznajemo sebe. Tamo gdje nas pozdravlja svaki list…
Baš kao mjesec, pola srca će mi uvijek voljeti mrak , onaj prostor gdje srebrna svjetlost dodiruje sjenu, gdje tišina govori glasnije od riječi, a suze svjetlucaju kao dijamanti na koži noći. Mi smo mjesečeva djeca. Naša srca, poput samog Mjeseca, žive u vječnom plesu sjene i svjetla. Jedna strana obasjana, druga skrivena, ali obje…
Noćas nisam mogao spavati. Ležao sam u tišini, slušao kako sat otkucava sate i razmišljao o tome kako ništa više nije kao prije. Ne mogu točno reći kada se promjena dogodila , je li došla iznenada, ili se skupljala godinama, kao voda koja polako nagriza kamen dok se jednog dana ne uruši cijela litica. Jutros…
Srednja škola. Još jedan prag koji nas je dočekao nespremne, težak poput kamena. “Što sad?” pitam se, dok gledam papire pred sobom. Izbor koji sam napravio djeluje smiješno u očima većine. Neka nova sramota, još jedan razlog za šutnju. A ja više ne želim šutjeti. Nakon što konačno progutam gorku pilulu da sam roditelj djeteta…
Kada sam posljednji put osjetio težinu pisma u rukama? Kada sam posljednji put prstima prešao preko papira, znajući da je netko drugi, negdje daleko, učinio isto? U ovom svijetu beskrajnih obavijesti i brzih poruka, tražim nekoga za staromodno dopisivanje , isključivo kroz pisma. Dok svi ostali jure za najbržim načinom komunikacije, moje srce žudi za…
U Pjesmi, gdje je Bog zaboravio da bi te meni dao Sreo sam je u Pjesmi. Ne u riječi, ni u zvuku nego u onoj pauzi kad flauta zastane da udahne, u tišini između dvije kapi kiše na prozorskom staklu. Tamo gdje nitko ne živi osim nje. I mene, kad zaboravim na svijet pa se…
