Noćas nisam mogao spavati. Ležao sam u tišini, slušao kako sat otkucava sate i razmišljao o tome kako ništa više nije kao prije. Ne mogu točno reći kada se promjena dogodila , je li došla iznenada, ili se skupljala godinama, kao voda koja polako nagriza kamen dok se jednog dana ne uruši cijela litica. Jutros…
Srednja škola. Još jedan prag koji nas je dočekao nespremne, težak poput kamena. “Što sad?” pitam se, dok gledam papire pred sobom. Izbor koji sam napravio djeluje smiješno u očima većine. Neka nova sramota, još jedan razlog za šutnju. A ja više ne želim šutjeti. Nakon što konačno progutam gorku pilulu da sam roditelj djeteta…
Kada sam posljednji put osjetio težinu pisma u rukama? Kada sam posljednji put prstima prešao preko papira, znajući da je netko drugi, negdje daleko, učinio isto? U ovom svijetu beskrajnih obavijesti i brzih poruka, tražim nekoga za staromodno dopisivanje , isključivo kroz pisma. Dok svi ostali jure za najbržim načinom komunikacije, moje srce žudi za…
U Pjesmi, gdje je Bog zaboravio da bi te meni dao Sreo sam je u Pjesmi. Ne u riječi, ni u zvuku nego u onoj pauzi kad flauta zastane da udahne, u tišini između dvije kapi kiše na prozorskom staklu. Tamo gdje nitko ne živi osim nje. I mene, kad zaboravim na svijet pa se…
Nekad me usred običnog dana, između dva zalogaja ručka ili dok čekam zeleno na semaforu, pogodi sjećanje na nekoga. Naglo. Bez trunke upozorenja. Prijatelj iz srednje škole. Stara prijateljica. Rođak kojeg nisam vidio godinama. Odakle sad to? Postoji ta misao da kad nam netko bez najave upadne u misli, njegova duša zapravo traži našu molitvu…
Bio je to dan kao svaki drugi. Karlo nije znao, ja još manje. Njegova majka se samo okrenula i otišla. Bez riječi, bez pogleda. Zašto? Ni danas ne znam. Možda više ni ne želim znati. Jer ono što je ostavila za sobom nije bila prazna soba, nego prazno dijete. Dijete koje je tražilo mamu u…
Ljubav je… pa kako da to napišem, a da ne slažem? Kako da je opišem, a da ne pojednostavim? Možda je najbolje reći , ljubav je ona što uvijek dolazi bez najave, a nikada ne odlazi bez posljedica. Nije ona definicija u udžbeniku, nije slika u romantičnom filmu, nije čak ni srce na poruci. Ona…
Probudio sam se iz sna koji mi je još uvijek lebdio pred očima poput jutarnje magle nad rijekom. U tom snu, autizam nije postojao. Bio sam djed, okružen unukama koje su se smijale zvonkim glasovima. Moj sin Karlo , zdrav, običan dječak koji je odrastao bez pitanja , držao je za ruku svoju lijepu suprugu….
(iℏγ^μ∂_μ – mc)ψ = 0) Diracova jednadžba , niz simbola koji ne zna kako voljeti, ali zna što znači biti nerazdvojan. U svijetu čestica, postoje one koje, jednom spojene, ostaju povezane zauvijek. Bez konca. Bez dodira. Bez vremena , osim onog što mjeri sat na ruci koju više ne držiš. Možda je i ljubav nešto…
Danas me riječ zaustavila poput ptice koja nenajavljena slijeće na rame. Nije bila ni bučna ni izgovorena s uvjerenjem, ali nosila je težinu sumnje zamotane u kompliment. Kao da je netko s dna tišine izvadio školjku pitajući, “Da li to zaista pišeš?“ A jest. Moj potpis stoji tamo, poput ožiljka na dlanovima koji pišu ono…
