Postoji trenutak kad se duša, kao pauk umoran od vlastitih niti, zaustavi. Prekine mrežu koju je godinama tkao, ne zbog poraza, već jer više ne traži plijen. To nije kraj. To je početak najtiše revolucije. Godinama smo krojili nevidljiva odijela, navlačili ih kao kožu drugog identiteta. Oblikovali smo se prema mjerama tuđih pogleda, šutjeli kad…
Ako postoji itko vrijedan, potrudite se da tom nekom nikad ne presiječete tok. Riječi nisu samo sredstvo govora, one su rijeka, ponekad tiha, ponekad divlja, koja spaja obale između ljudi. Kroz njih protječe duša, nosi istinu, strah, nadu. I kad jednom pregazite tu rijeku, ne gasite samo zvuk, gasite život. Kroz povijest, riječi su tekle…
Postoje dani koje uokvirimo osmijehom, dani koji mirišu na kolače i svijeće, na pjesmu i dlanove koji se grle. Crveni krugovi u kalendarima, ti naši mali svjetionici sreće. Rođendani, godišnjice, prve riječi, prvi koraci, prve petice. Ti dani dolaze s balonima i odlaze s albumima. Ali postoje i oni drugi datumi. Tiši. Teži. Ne nose…
Kad tišina pređe u šapat, njegova duša ispusti krik bez glasa. Ne probija zrak, ne treba. Rasprši se u dahu, tanak poput paučine sna, koji vjetar uhvati usnama, kao poljubac što nikada nije do kraja dan. To nije bol. To je muškarčevo srce koje šapuće krvlju, svaki put kad se prisjeti imena što je gorjelo,…
U tišini vlastite duše, ondje gdje srce ne lupa nego sluša, gdje misao zadrhti prije nego postane odluka, žrtva i izbor stapaju se kao dva odraza u istoj vodi. Ne kao cvjetovi ni zvijezde, već kao tragovi djetinjstva i glas odraslog čovjeka. Dvije struje koje oblikuju tok istog postojanja. Dodirnite ožiljak na svom lijevom zglobu….
Život se razlijeva poput jutarnje rose. Kapa s lista na list. Svjetluca pod prvim zrakama. U mladosti, koža je još neispisana knjiga. Ruke traže, oči upijaju. Srce lupa o rebra kao divlji leptir o staklo. Trčimo prema svakom otvorenom prozoru, neka nas vodi miris bagremovog cvijeta ili šapat dalekih ulica. Zemlja pod bosim nogama pamti…
Um djeteta ograničen samo školskim znanjem ostaje poput vrtnog cvijeta u stakleniku, lijep, ali bez otpornosti i dubine korijena. Ova duboka istina lebdi nad mojim roditeljskim putovanjem poput zvijezde vodilje, osvjetljavajući stazu kojom Karlo i ja zajedno koračamo prema znanju koje nijedan udžbenik ne može obuhvatiti. Naš dom nije učionica. On je laboratorij čuda, pozornica…
U tihom uglu prašnjave šupe, među zaboravljenim stvarima i sjećanjima prekrivenim velom vremena, pronašao sam odgovor na pitanje koje često lebdi u kutovima naše svijesti , što je zaista bitno u životu? Odgovor nije došao u obliku mudrih riječi ili grandioznih otkrića, već u obliku majke mačke koja je ležala na starom jastuku, okružena s…
Mislili smo da je ovaj svijet samo naš, utočište za nas dvojicu u prostranstvu tišine. No, s vremenom smo otkrili da nikada nismo bili sami. Naš mali svijet, za koji smo vjerovali da pripada samo nama, zapravo vrvi od života koji nas poznaje bolje nego što mi poznajemo sebe. Tamo gdje nas pozdravlja svaki list…
Baš kao mjesec, pola srca će mi uvijek voljeti mrak , onaj prostor gdje srebrna svjetlost dodiruje sjenu, gdje tišina govori glasnije od riječi, a suze svjetlucaju kao dijamanti na koži noći. Mi smo mjesečeva djeca. Naša srca, poput samog Mjeseca, žive u vječnom plesu sjene i svjetla. Jedna strana obasjana, druga skrivena, ali obje…
